Ljubav ili Strah?

Ljubav ili Strah?

Čovjek je socijalno biće. Sam način našeg života je dokaz naše socijalne prirode. Ali ja počinjem da se pitam na koji način smo mi socijalni i šta je motiv našeg izbora da živimo u velikim zajednicama koje zovemo društvo?

Da li je motiv strah tj. interes ili je naš motiv zadovoljstvo tj. ljubav? I da li taj motiv određuje u kakvoj vrsti zajednice biramo da živimo?

Čini mi se da je motiv već izabran prije mnogo godina i da je vrijeme da ga raskrinkamo i da razmotrimo da li se naše sudjelovanje u socijalnoj zajednici zasniva na strahu tj. interesu ili se pak zasniva na zadovoljstvu tj. ljubavi. Čitava priča o buđenju je razlog da se upitamo zašto ta priča uopšte postoji. Zašto je internet preplavljen blogovima i člancima o buđenju i alternativnim rješenjima.  Riječ “alternativa” je postala sastavni dio naših razgovora te govorimo o alternativnoj medicini, alternativnim medijima, alternativnoj ishrani, alternativnoj umjetnosti, alternativnoj muzici itd.

Šta to uopšte znači kada je nešto alternativno?

Većina će se složiti da je alternativno nešto što je drugačije od prihvaćenog ili standardnog znanja ili umijeća.

Alternativno znanje je znanje koje je u mnogome suprotno od postojećeg. Alternativno znanje najčešće nudi rješenje koje  totalno mijenja stanje stvari u poznatom socijalnom svijetu.  Čak su i Ajnštajnove teorije alternativne ako ih izvadimo iz konteksta fizike, a da ne govorimo o kvantnoj mehanici ili teorijama kojima se bavio Nikola Tesla. Iako fizičari bez problema mogu da govore o energiji, jednom vrlo apstraktnom pojmu, taj pojam se sasvim dugačije prima od strane akademije ako se govori o energiji u smislu bioenergije ljudi, energije srca ili energije misli. Dakle postoje granice prihvaćenog i van tih granica se nalaze alternativna rješenja koja moraju da se podvrgnu tretmanu naučne metode iako sve više naučnika, pa čak i fizičara počinje da kritikuje te metode jer imaju jedan vrlo bitan problem – problem svijesti, koja je još uvijek neobjašnjena, a koja je sa druge strane osnova našeg znanja, jer bez nje mi nismo to što jesmo.

Kada govorimo o prihvaćenom tj. standardnom znanju uglavnom mislimo na znanje koje je akademska elita priznala normalnim. Normalno jeste prosječno, nešto što karakteriše većinu. Ali zapitajte se kako elitni naučnik, psiholog ili sociolog dolazi do zaključka da je neko ponašanje normalno, a neko ne? Kako nastaje naše znanje o svijetu? Da li se oslanjamo na svoja iskustva ili se vodimo savjetima drugih. Danas se sve više vodimo savjetima stručnjaka koje možemo naći u bilo kojem području znanja. Postoje eksperti za ishranu, psihu, zdravlje, saobraćaj, ekologiju, učenje itd.

Alternativni mediji su također jedno vrlo raznoliko društvo. Tu ima profitera, ali i onih koji iskreno žele da podijele znanje sa drugim ljudima na planeti, da im skrenu pažnju ka drugim znanjima i teorijama koje takođe vrlo dobro argumentuju za svrhu zajedničkog života koji motiviše zadovoljstvo tj. ljubav, a ne strah tj. interes.

Postaje nam jasnije šta je Frojd mislio reći kada je govorio o Egu ili šta je Ajnštajn htjeo da nam kaže rekavši da je sve relativno. Oni su se jednostavno pitali zašto ljudi žive u strahu, svako na svoj način. Frojd je izučavao psihu, tj. zašto ljudi imaju tako komplikovane živote i onda zbog toga pate. Vjerovatno je oko sebe vidjeo puno patnje i zbunjenosti. Već tada su postojali jaki Univerziteti i Evropska školovana elita, koja se sastajala i raspravljala o novim saznanjima iz raznih društvenih oblasti, iz prirodnih nauka i medicine i o tome kako treba podučavati nepismene mase. Duh vremena prosvjetljenja je među ovim krugovima bio rasplamsan novim otkrićima i teorijama o postanku svijeta, o svemiru, o porijeklu ljudi i života na zemlji. Prema nepismenima su se oni odnosili kao roditelji prema poslušnom djetetu koje ništa ne zna, ili pak kao prema divljem i nevaspitanom djetetu koje se mora ukrotiti i socijalizovati.

Istorija straha

Znanje zapada je obojeno istorijom ispunjenom ratovima i konfliktima. Znanje zapada se razvijalo u konstantnom raspoloženju straha i interesa za opstanak. Ljudi, pored toga što kao i ostale životinje imaju instinkt preživljavanja, takođe imaju i svijest o svojoj ranjivosti i smrtnosti, koja je usko povezana sa načinom života koji se bazira na socijalnom vezivanju. Ratno stanje je stanje konstantne prijetnje na životnu egzistenciju.

Kada živimo u strahu tada je naš organizam u konstantnom stanju pripravnosti. U takvom stanju postoje samo tri mogućnosti reagovanja – bježati, boriti se ili prihvatiti stanje stvari. Većina ljudi prihvata stanje stvari iako to ne vodi do olakšanja, jer i to je lakše nego rizikovati život, status ili stečeno materijalno bogatstvo. Prihvatanje se može objasniti pojmom naučene bespomoćnosti: Ja sam niko i ništa i šta ja tu mogu uraditi?

U ovom stanju čovjek dopušta da ga se tlači, omalovažava i siluje, jer ne vjeruje u sopstvene sposobnosti, a to sve objašnjava nepromjenjivim stanjem stvari. Tako je kako je, ili uvijek je bilo tako, ili šta ja tu mogu uraditi. Tako opravdavamo sopstveno ponižavanje i status najsličniji robovanju. Radimo stvari koje nas stavljaju u nezavidan položaj, koji u krajnjem slučaju vodi ka našem sopstvenom padu. Ratujemo ili tlačimo druge ljude stvarajući konstantni krug traume življenja.

Danas izučavamo traumu kao da je ona neka pojava neovisna od nas samih i našeg načina života. Nauka je fascinirana traumom i razumjevanjem traume i želi da pronađe lijek. Ali lijek već postoji i to je takođe prijedlog alternativnih medija. Prijedlog se sastoji u tome da razmotrimo da li je zaista čudno što je toliko istraumatiziranih ljudi danas? Zar ne živimo u konstantnom strahu od gubitka socijalnog statusa, para, posla, ugleda ili partnera? Zar nismo mi sami ti koji dopuštamo da nas se gazi jer smo indoktrinirani strahom od sopstvene nemoćnosti. Trauma je postala posebno prisutna tema u razgovorima ljudi nakon prvog svjetskog rata. Ratni veterani su ispoljavali iste simptome i bilo im je vrlo teško vratiti se u rutine “normalnog života”. Iako smo posljedice socijalnog nasilja počeli priznavati već tada još uvijek naša društva prihvataju ratove i politiku naoružavanja i indoktrinacije masa pričom da će neprijatelj uvijek postojati i da uvijek moramo biti spremi da se odbranimo. Stanje straha i u miru živi u našoj podsvijesti i izražava se u našoj težnji da budemo socijalno prihvaćeni, jer ako se usprotivimo normama većine posljedice su odbacivanje i gubitak statusa u društvu, koje se prema buntovniku odnosi kao prema neprijatelju.

Liječenje posljedica istorijske traume

Psihijatrija i psihologija zasnivaju svoje teorije i zaključke na statističkim podacima. Statistički podaci se također koriste da se predvidi vremenska prognoza i svi znamo koji je rezultat: Nekad tačno a nekad netačno, fifty – fifty. A da ne govorim o modernim naučnicima koji se bave klimom i predviđaju kataklizme pa su svi nekako počeli da primjećuju vremenske ekstreme, kojih je u sušini uvijek bilo i vjerovatno će biti. I mi se tome divimo, a u suštini svi smo mi mali naučnici. Svaki momenat našeg života je individualan i u svakom momentu se sve ono što znamo se sliva u jedno – u jednu emotivnu reakciju.

Sve nauke su nastale da bi se shvatilo jedno – kako živjeti u zadovoljstvu, a ne u strahu. Buda je dao fantastično rješenje – srednji put. Patnja se ne može potpuno izbjeći ali se može znatno umanjiti i umanjuje se umanjivanjem straha. Manje straha – manje patnje. Samo što doći do toga stanja nije nimalo lako kada se živi u vrlo etabliranoj kulturi straha.

Kada počnete da shvatate uslovljenost straha koji u krajnici vodi ka patnji, bolesti i nezadovoljstvu shvatite i njegovu moć, koja je u suštini tu da uradite nešto drugačije, alternativnije.

Šta će i kako će biti sa ovom našom planetom, ko će to znati. Ovaj momenat je dobar, ovaj momenat kada ovo pišem. Šta će biti sutra? Ne znam i u redu sam sa tim. Idem do sljedeće prepreke i podsjetnice na bespomoćnost i ranjivost. Malo po malo sve je lakše se prepustiti i vjerovati u život i u to da sam ja život, da sam ja kreator i da mogu da izaberem drugu alternativu.

Predugo su mnogi živjeli u patnji i boje se da se raduju. To smo tek počeli da otkrivamo i da shvatamo. I kada se okrenemo oko sebe vrlo brzo shvatimo da smo postali ovisni o zabavi i da je teško biti sa sopstvenim mislima ili pitati se i preispitivati svoje postupke i učiti o ljudima kao o sebi, gledajući sebe u ogledalu drugih.

Kako poznajete sebe?

Šta ćete izabrati – ljubav ili strah?

Nataša

 

Tagged with:

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *