– Balkan je od Beča do Istanbula. Meni je i Beč na Balkanu, po duhu. Znam da je to službeno centralna Europa, i po klasičnoj glazbi i po Mozart kuglama, ali previše naših ljudi živi tamo, i kad nekog pitaš nešto na njemačkome, velike su šanse da ti odgovori na nekom od naših jezika.

Dakle, Balkan su ljudi?

– Da. Ja bih volio da je Balkan što veći, jer je onda i moje polje djelovanja veće. Makar mislim da je zemljopisno stvar jednostavna: na karti vidiš Balkanski poluotok i vidiš koje su to zemlje. U tom smislu Austrija je međa Balkana i Europe.

Što je za vas Balkan?

– Kad je moj prijatelj, nizozemski gitarist, Jan Akerman prvi put došao kod mene, najprije se odmah u avionu oduševio planinama, kad je sletio obeznanio se hranom i mirisima, a zatim je otkačio na naš temperament. Za mene, Balkan je šarolikost naroda i kultura, to je pejsaž pun planina, krivudavih dolina, skrivenih jezera i divljih kanjona, to je dinamika flore i faune, to su vinogradi, vino… Kad završi Balkan, nastaje dosadna ravnica sve do Švedske, nema ničega.

Kad kažem “Balkan”, koja vam je prva asocijacija?

– Zemljopis, muzika, patrijarhat. Avionski pejsaži od Makedonije, preko Bosne, pa do Slovenije, naravno po lijepom vremenu. Ili sve ono što vidiš iz automobila kada se voziš po cijelom brdovitom Balkanu.

Koji je glavni grad Balkana?

– Može biti bilo koji veći grad od Vardara pa do Triglava.

Koji su najveći plusevi i minusi Balkana?

– Tamo gdje si najslabiji, tamo si i najjači. Balkanci su najslabiji u živcu, temperamentni su, lako planu i zato je ta muzika čarobna. Kad te vole – vole te do smrti. Kad te ne vole – ne vole te do smrti.

Koliko vas osobno definira činjenica da potječete s Balkana?

– Poprilično me definira, ali sam ja ipak odrastao na nekim drugim kulturnim matricama. Otvorio sam čula i za ono što se događa u svijetu: muzika, literatura itd. Mene Balkan dosta određuje kao muzičara: kad se ne bih bavio balkanskom muzikom, vjerojatno bih manje toga imao kazati. Da sam rođen u SAD-u i odrastao na bluesu, cijeli bih život proveo na tri akorda, a ovako moram učiti i svirati komplicirane ritmove i melodije.

Je li Balkan zaista toliko kompliciran?

– Jedan moj prijatelj arheolog kaže: “Gdje god na Balkanu zabiješ kramp, izlazi arheologija, povijest, slojevi prijašnjih kultura i civilizacija.” Balkan, to je miješana krv, miješani brakovi i prilično zapletene sudbine, ali kvaliteta dolazi miješanjem, a ne čistoćom. Kad strani diplomati dolaze na Balkan, oni dođu pripremljeni i znaju činjenice, ali ja im uvijek kažem da se ne trude previše, jer neće nikad shvatiti Balkan, kad ga ni Balkanci ne razumiju. Putovao sam svuda po bivšoj Jugoslaviji i po svijetu, i mislim da sam stvorio sliku.

Spomenuli ste patrijarhat kao bitnu odrednicu Balkana?

– Kad govorim o patrijarhatu, ne stavljam minus ispred toga, jer to su ipak neke zdrave vrijednosti – djeca, obrazovanje, obitelj, dom…

Obično se od rock-zvijezde očekuju nešto drukčije vrijednosti?

– Godinama pokušavam razbiti tu predrasudu da su svi rockeri narkomani, alkosi ili promiskuitetni tipovi.

Što vam se posebno sviđa na Balkanu?

– Na Balkanu se lako komunicira, to je kao masovna psihoterapija. Ljudi sjednu u vlak i za pet minuta počnu govoriti o sebi, o obitelji, o svojim bolestima, pokazuju ti nalaze i otpusne listove, novčanik… Balkan, to je kad ljudi ispred dućana sjede na gajbama i piju pivo i razgovaraju o nogometu ili politici.

Toga nema na Zapadu, tamo su ljudi prilično otuđeni. To je ono kad u Londonu vidim ljude kako spavaju po metrou, ili one sulude scene u devet ujutro i pet popodne, kad tisuće ljudi trče na posao ili s posla – to oni sami zovu “trka pacova”. S druge strane, evo što je Balkan: sad je jedan popodne, mi smo u kafani, radni je dan, a kafana je puna. Tko radi – ne zna se. Tko to plaća – ne zna se.

Je li to baš pozitivno?

– Ne mislim baš da je ovdje raj na zemlji, ali ako smo se ovdje našli, nije naodmet da prepoznamo i nešto lijepo. Kritike za ono što ne valja slušamo svaki dan, cijeli život.

Balkan se danas u svijetu doživljava uglavnom negativno, a s druge strane, upravo je Balkan kolijevka zapadne kulture. Gdje smo izgubili tu civilizacijsku prednost?

– Nismo je izgubili. Moramo biti sretni što smo jedni od rijetkih na svijetu koji još uvijek jedu zdravu hranu. Možemo popiti bocu kvalitetnog vina za tri eura – to nema više nigdje. Naravno da na Zapadu postoje ljudske i civilizacijske vrijednosti, ali s druge strane, ta potrošačka histerija i trka za bogatstvom je i prouzročila ovu ekonomsku krizu. Ne znam, možda sam ja zadnji Balkanac na svijetu, ali nikad nisam htio živjeti nigdje osim u Makedoniji.

Nisu vas pokolebali ni silni ratovi u posljednjih 20 godina?

– Naravno da me je razočarao Balkan u zadnjih 20 godina i svjestan sam da se takav imidž teško popravlja. Kad si na CNN-u deset godina neprestano u istim primitivnim i nasilnim okolnostima, teško je to popraviti.

Hoće li ulazak u EU donijeti balkanskim narodima pomirenje?

– Od Europske unije svi očekujemo pomirenje, jednom kad uđemo: da se ohlade te nacionalističke strasti i da te nacionalromantičarske ideje odu u muzej. Jer svi su na Balkanu ugroženi od neke druge nacije, u pravilu od prvog susjeda, i svi balkanski narodi nešto kukaju: ili nemaju dovoljno prostora, ili su im manjine negdje ugrožene, najčešće opet kod prvog susjeda.

A hoće li nam ulazak u EU poboljšati uvjete života?

– Sumnjičav sam u odnosu na naše iluzije o boljem životu u EU-u. Sasvim su u redu europski standardi demokracije, multikulturalnosti i zaštite ljudskih prava, ali mi smo bili u Jugoslaviji i taj isti koncept živjeli 50 godina. Meni je smiješno kad dođu emisari i uče nas pameti, a mi smo dugo godina živjeli u tom multietničkom i multikulti konceptu. Kad meni kažu da je to bio kruti režim, ja sam skeptičan.

Nije bilo parlamentarne demokracije.

– Da, bio je jednostranački sustav, ali se ne slažem da je bio krut. Ili sam ja bio mlad, pa nisam to dovoljno razumio… Sad nam EU prodaje isti koncept, samo na većem uzorku. A ja se bojim da će, kad mi stignemo na red za EU, nešto puknuti u odnosima velikih sila u Europi. Vidite i sami kako ekonomska kriza vodi zatvaranju u svoje mikrosustave. Odgojen sam kozmopolitski, odrastao sam uz galeriju likova iz različitih sredina i meni teško pada to zatvaranje.

U Makedoniji sam primijetio dosta međusobnog zazora između glavnih etničkih skupina, Makedonaca i Albanaca?

– Jedan od najboljih prijatelja mog oca bio je albanski glumac, a kroz kuću su nam svakodnevno prolazili glumci iz Albanske i Turske drame, tako da ja osobno nemam predrasuda prema Albancima, Turcima, Srbima ili bilo kome drugome. Bez obzira na sve incidente, mislim da Makedonija i dalje može držati lekcije drugima o multikulturalnosti.

Skopski Albanci se žale na 70-metarski križ na brdu Vodno, a Makedonci spominju veliki broj novih džamija u gradu?

– Mislim da novac treba ulagati u školstvo i zdravstvo. Čini mi se da ima dovoljno sakralnih objekata okolo…

Teško vas je natjerati da o Balkanu kažete išta negativno?

– Ipak sam ja nekakav ambasador balkanske muzike, i zato je meni ispred riječi “Balkan” plus, a ne minus. Svirao sam svuda po Balkanu, gdje nitko nikad nije, gdje nema ni uzemljenja za struju. Rijetko tko je i od hrvatskih muzičara svirao u Kistanjama, Benkovcu ili Zagvozdu, a ja sam i tamo nastupao.

Želite li da vam djeca žive u dosadnoj Švedskoj, bez ratova i sukoba, ili na uzbudljivom Balkanu, s periodičnim klanjima?

– Na meni je da im dam platformu, znači obrazovanje i uvjete, a oni neka sami izaberu hoće li živjeti u Australiji, Kanadi, Švedskoj ili na uzbudljivom Balkanu.

Otkud vam onaj stih, koji su tako rado prigrlili novinari: “Što južnije, to tužnije”?

– U originalu taj stih glasi: “Pesme su tužnije što je južnije.” Mislio sam na odnos bogatog sjevera i siromašnog juga, nisam mislio na mentalitete ili temperamente.

Kako tumačite veliku popularnost sedmoosminskog ritma u pop-glazbi širom bivše Jugoslavije, s obzirom da ste upravo vi bili jedan od prvih koji su na rock-sceni promovirali taj ritam?

– Ne mogu objasniti popularnost tog ritma, valjda budi neku pramemoriju. To je ritam Balkana, to su neka sjećanja upisana u DNK. Nije sve obrazovanje u knjigama, postoje i prainformacije u naslijeđu. Ne znam zašto se uzbudim kad čujem taj ritam. Nemam racionalno, nego emocionalno sjećanje.

Znate li da taj ritam koristi i jedan od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj, Marko Perković Thompson?

Ne znam to, ali znam da je Thompson fenomen. Puni stadione, čovječe…

Je li i turbo-folk također ritam Balkana?

I turbo-folk je dio balkanskog folklora, samo što radi na drugi pogon… U svakom slučaju, čovjek ima pravo izbora hoće li čitati Platona ili slušati Thompsona. I jedno i drugo je Balkan.