Warning: "continue" targeting switch is equivalent to "break". Did you mean to use "continue 2"? in /var/www/ideagenerator.dk/public_html/wp-content/plugins/just-writing/ToolStack-WP-Utilities.class.php on line 309
Politička disidencija u koga je briga vremenima – Sharing Ideas

Politička disidencija u koga je briga vremenima

Priča o Nilsu Haritu

Autor:  Vladan Čukvas

Slavoj Žižek napisao je jednom prilikom knjigu pod naslovom „Živjeti u posljednjim vremenima“. Iako naslov ovog eseja odjekuje nekim od stvari koje je Žižek prepoznao kao posljednja vremena, esej nije o Žižeku niti o bilo kojoj od njegovih knjiga. Želim da pišem o političkoj disidenciji i o slučaju Nilsa Harita, koji ovom prilikom ima ilustrativnu svrhu. Koga je briga vrijeme čini kulisu u kojoj se dešava slučaj njegove političke disidencije. Za tu kulisu bi se moglo reći da predstavlja dio našeg primicanja kraju i o tome bi trebalo reći nekoliko riječi. Politička disidencija Uprkos standardnim definicijama pojma disidencije, liste disidenata koje nude razni izvori sugerišu da je sam pojam dovoljno elastičan da obuhvati različite oblike disidencije kao i razne sudbine koje su zatekle mnoge disidente. Jedna zajednička stvar za sve te disidentske oblike, kao i za same disidente, je da su stanovišta koja oni brane ne samo u suprotnosti sa onim koje zastupaju vlasti, već se ona, a to su mahom političke ideje, od strane vlasti smatraju opasnim i potencijalno destruktivnim. Međutim, u posljednje tri decenije, u vremenu označenom od strane mnogih kao post-ideološko ili čak postpolitičko, tipičan disident postao je insajder, čovjek zatvorenog kruga koji otvoreno govori o državnim tajnama. Ti ljudi su postali pozanti kao zviždači1 . Tipičan zviždač je bivši vladin namještenik, koji ima pristup povjerljivim dokumentima i koji u jednom trenutku odluči da napusti posao za koji smatra da je moralno neodrživ i koji se uz to ne plaši da objelodani vladine prljave tajne. Edvard Snouden je vjerovatno najpoznatiji zviždač danas i njegov prebjeg nije bila stvar špijunaže već ličnih i moralnih uvjerenja. 1 Zviždač je doslovan prevod engleske imenice whistleblower, koje je nastala od idioma dunuti u zviždaljku (blow the whistle), što na engleskom znači razotkriti ili objelodaniti povjerljive stvari. U nedostatku adekvatne srpske riječi, zviždač se čini kao dobar izbor, jer i potkazivač ili konfident sadrže dodatna značenja koja se ne poklapaju sa upotrebom te riječi u savremenom engleskom. Zvižadč u pištaljku mi zvuči previše doslovno, a razotkrivač ili objelodanjivač je možda i najbolji opcija. Ipak zadržaću riječ zviždač ndajući se da će se ona jednog dana odomaćiti u srpskom jeziku i poprimiti precizno značenje. 2 Premda su angažovani u raznim oblicima politčkog aktivizma, zviždači su rijetko ideolozi starog kova. Oni ne traže korijenite političke promjene, već povraćaj državnih insitucija u ono prvobitno stanje, kako su bile zamišljene. Oni u najmanju ruku zahtijevaju kraj zloupotrebe institucija i njihov aktivizam, u svakom slučaju, ima za cilj promovisanje transparentnosti u radu vlasti. Ipak, njihov ograničeni politički program se ne tretira kao stvarna politička opozicija, te su zbog toga najčešće smatrani izdajicam i kriminalcima, što svakako odgovara onima na vlasti. Neki klasični disidenti poput Noama Čomskog su otvoreni kritičari politike (američke) vlade kao i iskrivljenog i selektivnog pisanja istorije od strane politički korektnih akadmika. Uz to oni često zastupaju određene političke ideje. Međutim, slučaj Noama Čomskog je poučan u jednom važnom smislu. Uprkos njegovoj političkoj aktivnosti, po kojoj je poznatiji nego po svom doprinosu lingvistici, Noam Čomski za razliku od disidenata poput Složenjicina i Đilasa nije lično snosio nikakve posljedice. Naprotiv, imao je veoma uspješnu akademsku karijeru i neki bi insistirali na njegovoj diskvalifikaciji kao disidenta samo po tom osnovu. Međutim, sama dilema da li da se uračuna u pravog disidenta otrkiva koliko je establišment bio uspješan u borbi protiv političke disidencije tako što joj je priznavo zasluge na osnovu vlastitih vrijednosti, ali istovremeno odbacivao njene političke ideje kao lične, utopističke i bazirane na predrasudama. Alternativna stanovišta su redovno utopljena u nekostruktivnim, zbunjujućim i besciljnim političkim pseudo debatama. Na taj način ona postaju marginalizovna i služe čisto kao ukras samom vladajućem poretku. Ovo je standardna taktika medija za ućutkivanje protivnika tako što ga pušta da govori u sred bučne gomile. Dakle, jedan dio disidenata je kriminalizovan i progonjen na klasičan način, dok je drugi dio ućutkan na vrlo sofisticiran način. Pitanje koje se prirodno nameće je čemu sve to? Činjenica je da već neko vrijeme živimo u vremenu ogromnog informacionog toka (informaciona poplava je možda bolja riječ) i sve te informacije su namjenjene nekoj publici. Kontrola inofrmacija i njenog toka znači kontrolu publike. Što je još bitnije, kontrola publike je kontrola onoga što publika vjeruje i misli, a to je ono što u krajnoj instnaci konstituiše socijalnu stvarnost. Vjerovatno najgenijalniji dio te borbe za um ljudi nije kontrolisanje onoga što se ne da kontrolisati, naime informacionog toka. Probiranje ”dobrih” i suzbijanje ”loših” informacija je naporna i skupa strategija sa ograničenim uspjehom. S pojavom interneta to je brzo postalo jasno. Internet je odista bio pravi partibrejker za krugove sa privilegovanim pristupom medijima. Ali vjerovatno je sam internet ukazao na moguće rješenje. Bez obzira da li je bio namijenjen za tu svrhu ili ne, kao mnogo efikasniji metod ispostavilo se 3 plavljenje publike sa još više informacija s ciljem da se odvuče pažnja. U plavljenju informacija je zapakovana zajedno sa raznim oblicima zabave – rijaliti šou, filmovi, sport, tv-razonoda, talenti itd. – koji ne samo da okružuju informacioni sadržaj već ga i prenose. U tom procesu bilo kakav oblik informacije (bilo da se radi o političkim idejama ili o bilo čemu drugom) brzo nestaje iz vidokruga. Dakle, bombradujuću publiku pretjeranim sadržajem (vizelni podražaji raznih oblika) postiže se efekat njenog obmanjivanja i zbunjivanja. Ovaj metod se zasniva ne veoma jednostavnom saznanju da je lako izgubiti se u džungli. Krajnji cilj ovakve strategije je depolitizacija javne sfere, što je Karl Šmit često naglašavo u svojoj kritici liberalizma. Jednom depolitizovana publika više nije u stanju da primi ni alternativnu političku poruku. Dugoročni efekat ove strategije je međutim zatupljenje publike. Ne radi se samo o tome da su ljudi navedni da vejruju ovo ili ono, već ljudima postaje svejedno šta oni sami vjeruju ili šta drugi ljudi vejruju. Sadržaj informacije je potisnut u drugi plan, dok je tok novih zvučnih i vizuelnih podražaja postao glavno jelo. Dinamika priliva i brzina informacionog toka zapanjili su ili bolje rečeno ošamutili publiku, koja počinje da reaguje na sam tok radije nego na informacioni sadržaj kojim biva hranjena. Ukratko rečeno, opsesija kvantitetom (intezitetom) podražaja radije nego njegovim kvalitetom stvorila je ovisnost o neprestanom prilivu novih podražaja. Trijumfalni trenutak ove u suštini ideološke borbe bio je jednoglasno a ipak nesvjesno pjevanje koga je briga od strane masa. To je potpuni poraz humanizma koji se primiče svom kraju. Koga je briga vremena Glavni razlog za ovakav opis današnjeg vremena je raširen osjećaj rezigniranosti, ravnodušnosti i bezosjećajnosti. Ovo defetističko stanje duha je u jednakoj mjeri simptom posljednjih vremena kao i bilo koji apokaliptični prizor koji ljudi prepoznaju danas. Povremeno ovo stanje doseže patološke dubine pa čak ni prijetnja smakom svijeta nije dovoljno jaka da bi mogla razbuditi prosječnog zapadnjaka. Zaista, već se počinjemo dosađivati slušajući neprestano o prelomnim tačkama predstojeće ekološke katastrofe. Uskoro bismo mogli početi priželjkivati tu katastrofu samo da bismo dobili nadražaj i uzbuđenje, čisto da se nešto desi. 4 Ono šo brine nije to što je vrijeme čuda prošlo, već to što su Agambenovi muslimani na neki nevin i naizgled bezopasan način među nama, poput kradljivaca tijela. Uskoro bismo mogli da obolimo od kolektivne depresija, a niko ne bi bio u stanju da to primijeti. Eufemistički parafrazirano, radi se o blaziranosti koja je najrasprostranjeniji simptom postmodernizma. Tipičan postmoderni lik je uveo duh koji pati od prijevremene zrelosti, što je ozbiljno stanje kada čovjek ne zna šta da čini od života nakon osamnaeste. Najčešći lijek danas za ovo stanje je produžavanje mladenaštva – repriziranje poslejdnje, osamnaeste godine ad infinitum. Kada ovaj lijek omane užasi života postaju jasno vidljivi. Ipak, pomalo paradoksalno, kada je pomiješana sa raznim tehnikama odvlačenja pažnje, rezignacija uzrokuje duboko usađen strah da će vrijeme stati čim prestanemo dobijati potrebnu dozu nadražaja, hoću reći ometanja. Taj strah je strah narkomana da neće dobiti svoj šut. Ova varka održavajna ljudi u stanju pasivnosti je veoma pogubna. Današnji narkomani ne samo da su zahtjevniji i skloni izvoljevanju, već se pomalo paradoksalno zadovoljavaju bilo čime samo da to ne traje predugo i da se ne ponavlja na istovjetan način. Milioni širom Evrope ne dišu kad se dva španska giganta sretnu na zelenoj tranvnatoj površini po ko zna koji put, ali dokle god nije u pitanju repriza prošlogodišnjeg meča, niko se ne buni. (Kao da bi neko i primijetio kada bi bila repriza). Pogubnost te varke je u izbirljivosti čovjeka koji ujedno ima nedovoljno razvijen ukus. Takođe i u tome što su ljudi zahtjevni, a istovremeno previše popustljivi. Postoji nešto iracionalno i kapriciozno u potrebama i porivima postmodernog čovjeka, a istovremeno postoji nešto komično predvidljivo u njima. Postmoderni čovjek se ponaša kao tupavi pljačkaš banke koji prolazi kroz sve teškoće pljačkanja da bi ukrao samo jednu novčanicu od stotinu dolara. (Na neki način meni je jasno das u oni znali da će uzeti samo jednu novčanicu, ali zanimalo ih je dokle je spreman ići da je uzme). Ovaj nedostatak ukusa je poguban za svako istinsko djelanje, za svaku vrstu angažovanosti i ljudske veličine. To se neminovno dešava kada fantazija i kreativnost služe nekoj sasvim praktičnoj svrsi, ponekad nekoj sasvim prostačkoj svrsi. To je ponor morala. U ovakvom stanju uma, stanju konstantne rasplinjenosti i nedostatka fokusa, čujemo sve češće frazu ”koga je briga”. Danas, u eri informacija ovaj slogan je propraćen sa ”da, da, već smo to vidjeli, vidjeli smo sve”. Šou se mora nastaviti i neki trezveni duhovi su u pravu kada današnje generacije porede sa Rimljanima u godinama pred pad Rimskog carstva. I mi živimo u kolseumima pateći od histerije koja okružuje događaj. ”Koga je briga” ne predstavlja samo moderan prevod ”hljeba i igara” već obuhvata i dublji smisao 5 poruke o preoblikovanju ljudskih moralnih intuicija kako bi se kriminal, ubistvo i nasilje prihvatili kao nužnosti života. Spektakl obavlja religioznu funkciju spasenja ili barem odgađa nepodnošljivu tišinu unutrašnje praznine. Kratki prekid između činova da se kupi hotdog je najduže što možemo izdržati bez njega. Zar odista ne postoji ništa vrijedno zaustavljanja, pomnijeg promatranja, ništa sveto osim šoua i igara koje se odvijaju sve većom brzinom. Pitanje poput ovog je danas postalo retoričko pitanje. I to je kraj, prijatelju lijepi. Ipak, posljednja vremena nisu ono o čemu želim da pišem, ona su samo kulisa. Događaj o kojem želim da pišem je jedno suđenje koje se održalo u Kopenhagenu 12 marta 2015 godine. Blisko je povezano sa događajima jedanaestog septembra a glavni lik je Nils Harit. U onome što slijedi pokušaću da prepričam događaj onako kako sam ga ja vidio. Slučaj Nilsa Harita Teško je reći gdje neki događaj počinje, a još je teže reći gdje prestaje. Neki događaji imaju moć nad dugim vremenskim periodima i mogu vladati generacijama koje ne pripadaju vremenu kada se događaj desio. Jedanaesti spetembar je jedan takav događaj. Mene je zadesio sa zakašnjenjem, kao cunami izazvan nekim udaljenim zemljotresom od kojeg sam bio na sigurnom odstojanju. To me je navelo na pomisao da ljudske sudbine mogu biti uvezane u gordijev čvor zbog nekih udaljenih događaja. Pa ipak, ubijeđeni da se u slobodnom svijetu sudbini može prkositi, većina ljudi kreće na put sa jakim osjećajem za pravac, vjerujući da to čine na svoju ruku. To ponekad prouzrokuje komične situacije kao kada čovjek putuje istim brodom na isto odredište kao i ostali putnici, a ipak, baš kao neki od njegovih saputnika, taji gdje ide. Danas se više ne čudim da smo završili na istom mjestu, već zašto sam zajedno sa drugima ćutao o tome.

Nastavi citati >>>

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

  • Society

    Neoliberalism has brought out the worst in us

    Neoliberalism has brought out the worst in us
  • Once Upon a Time in Balkans – Lessons From Yugoslav War

    Once Upon a Time in Balkans – Lessons From Yugoslav War

    Once upon a time there was this amazing land, placed on mountainous Balkan Peninsula, called Yugoslavia, built on ideas of brotherhood, equality and sharing. I grew up there living together side by side with many cultures and religions. I had wonderful childhood.

  • Quotes

    “First they came for the communists, and I did not speak out because I was not a communist;
    Then they came for the socialists, and I did not speak out because I was not a socialist;
    Then they came for the trade unionists, and I did not speak out because I was not a trade unionist;
    Then they came for the Jews, and I did not speak out because I was not a Jew;
    Then they came for me and there was no one left to speak out for me.”

    Martin Niemöller

    ----------------------------------------------------------------------------------

    "Let me not prey to be sheltered from dangers, but to be fearless in facing them."

    Tagore

  • Inspiracija

    Zeitgeist: Moving Forward

    Photo by V. Čukvas

Social engineering

Mind Control Theories and Techniques used by Mass Media

Mind Control Theories and Techniques used by Mass Media

Source: Vigilantcitizen Programming Through Mass Media Mass media are media forms designed to reach the largest audience possible. They include television, movies, radio, newspapers, magazines, books, records, video games and the internet.

Arhiva