Tehnokracija na zapadu i njen dolazak na Balkan

Tehnokracija na zapadu i njen dolazak na Balkan

Autor: Nataša

Boravak na Balkanu je postao redovan godišnji odmor bivših jugoslovena ne samo zato što idu u posjete familiji i prijateljima već i zato što ih tamo vuče nostalgija i potreba da napune svoje balkanske baterije. Većina balkanaca na zapadu je tamo silom prilika i mnogi, iako su dobro situirani i žive u realtivnom materijalnom blagostanju imaju potrebu da odu do Balkana i bez osjećanja krivice razbiju koju čašu.

Ako ste voljni da otvorenog srca promatrate kontraste i razlike između života na zapadu i na Balkanu možete mnogo naučiti. Jedna od stvari o kojima ću danas da pišem je dolazak tehnokracije na Balkan.

Tehnokracija je sistem u kome vlada tehnologija koju razvijaju naučnici i stručnjaci iz raznih oblasti. Tehnokracija je način gledanja na razvoj ljudskog društva koji se razvija zadnjih četrdeset godina. U ovakvom dtruštvu sve je pod kontrolom stručnjaka te se stimuliše razvoj sistema koji će da nadgleda sve aspekte ljudskog života. Na zapadu nećete čuti ovu riječ, ali vidjećete njeno ostvarenje u mnogim aspektima svakodnevnog života. Zapadne države su doslovce postale mašine koje upravljaju društvom uz pomoć kompjuterske tehnologije. Na zapadu je sve manje kontakta sa sistemom preko službenika, a sve se više uvodi kompjuterska i internet tehnologija koja postaje sredstvo komunikacije pojedinca i sistema. Svi građani Danske su na primjer registrovani u javnoj digitalnoj mreži te je skoro sva pošta i dopisivanje digitalizovano. Sve se više radi na tome da je sve manje ličnog kontakta sa službenicima sistema, a kada i nazovete neku službu telefonom uputiće vas na svoju stranicu gdje navodno sami, uz pomoć pisanih uputstava, možete riješiti vaš problem.

Mnoge prodavnice uvode elektronske kase gdje ljudi sami skeniraju prizvode, a u Danskoj ni na jednoj pumpi nećete sresti radnika koji toči benzin ili pere auta. Doduše još nisu smislili automatsko usisavanje auta te to morate uraditi sami. Plaćanje preko bankovne aplikacije na mobilnom telefonu je sve prisutnije, a uskoro će se i druge aktivnosti moći izvoditi preko mobilnog ”smart” telefona, pa više ni na buvlju pijacu nećete morati nositi gotovinu. Plaćanje javnog saobraćaja je također digitalizovano te da bi dobili ličnu autobusku kartu morate dati sve svoje lične podatke i dozvolu da sistem prati vaše kretanje. Kontakt sa školom je također digitalizovan. Kada odem po svoju kćerku u produženi boravak ona ne mora ni da se pozdravi sa učiteljima nego je dovoljno da se izloguje na njihovom tabletu. Malo pomalo Danska je država primorala svoje građane da prihvate ovaj prelaz na tehnokratsko društvo. Kada živite u takvom sistemu s vremenom ga i vi počnete prihvatati jer to većina oko vas radi. Ali ja se pitam čemu sve to vodi i koliko god da tu ima prednosti kakva je to budućnost koja čeka našu djecu i buduće generacije?

Već se uveliko radi na usavršavanju digitalnog društva putem tehnologije, koja se zove ”The Internet of Things” (Internet stvari). Radi se na tome da se svi predmeti koje koristimo povežu sa internetom tako da ćete u budućnosti imati ne samo pametne telefone, već i pametna auta, frižidere, stanove i šta sve ne, a ljudi, šta će biti sa njima? Ako ste gledali film ”The Matrix”, možda je upravo to slika naše budućnosti, totalna simbioza sa tehnnologijom. Već sada mnogi imaju problem da se odvoje od interneta i socijalnih medija te dobiju apstinencije ako ne provjere šta se na netu dešava barem jedan dan.

Srećom, mi Balkanci imamo priliku da se vratimo, pa barem nakratko na Balkan i da vidimo kako stvari i drugačije mogu da funkcionišu.

Mnogi na zapadu govore o otuđenju ljudi, a to otuđenje postaje totalnije jer zapadnjak sve manje u svojim svakodnevnim poslovima susreće ljude, a sve više je primoran da bude priključen na internet i da zna kako da radi sa raznim digitalnim sistemima. Što je najgore od svega, tu često postoji osjećaj da su ljudi postali robovi sistema koji je u stvari stvoren da bi ljudima olakšao život. Ponekad mislim da ljudi koji stvaraju ovakve sisteme imaju veliki problem sa kontrolom i žele da kontrolišu sve oko sebe tako da što manje mjesta ostane za slučajnosti i za prostu ljudsku sponatnost. Kada bi za to postojala dijagnoza vjerovatno bi je svi političari a i mnogi stručnjaci dobili – poremećaj osjećaja za kontrolu nad stvarima i ljudima.

Susret sa sistemom na zapadu postaje sve apstraktniji. Sistem je nešto tamo, iza mreže riječi i raznih formulara i šema koje trebate ispuniti. Sve je više pravila i regulacija, zakona i zabrana, kao da ljudi u suštini postaju sve nesposobnijii, te im treba sistem koji ima moć da sve kontroliše i sve zna te da ih  uputi u to kako treba živjeti. Da bi sistem besprijekorno funkcionisao vremenom se pokazala potreba da se ljudi na neki način kontrolišu, a ta kontrola se svodi na sistem prijetnji u obliku novčanih kazni, gubitka statusa te avanciranog javnog sramoćenja.

Sprovođenje manjih kazni se različito rješava među ljudima na zapadu i na Balkanu.

Prvi put, ovog ljeta sam počela da gledam drugačije na Balkansku borbu protiv države i sistema putem, za zapadnjake vrlo primitivnog oblika, građanske neposlušnosti.

Ako ste prije čitali moja piskaranja vjerovatno ste shvatili da ja vjerujem u slobodu ljudskog duha kao i u prihvatanje sopstvene odgovornosti, kao nečega što čini da rastemo i da se razvijamo kao ljudska bića. Mi jesmo nezavisne individue ali takođe smo potrebni jedni drugima i ko to shvati život će mu biti mnogo lakši. To upravo ne znači da treba da prihvatamo sve što se stavlja pred nas već da razumno posmatramo svijet i da činimo onako kako nam govori intuicija i sopstveni osjećaj odgovornosti prema sebi, jer mi smo svijet. Ako se odnosite loše prema drugima, to isto radite i sebi. Država na zapadu je preokrenula stvari tako da je ona postala centar svega te treba da osjećate krivnju ako ne radite po nalogu države.

Jednostavan primjer su saobraćajna pravila.

Saobraćajna pravila postoje kao što postoje pravila u svakoj igri, da igra bude fer i da nam olakša sam proces igranja. Semafori postoje da regulišu saobraćaj, kao i razni znakovi upozorenja, zabrane i putokazi. Ljudi su voljni da se pridržavaju ovih dogovorenih pravila jer svima je lakše da idu svojim putem bez puno zastoja , pogotovo na prometnim putevima i raskrsnicama. Kada je put prazan semafor nekeko postane suvišan, ali država je tu našla način da zaradi na onima koji se ne pridržavaju pravila i ponekad stvari urade na svoju ruku. Kazne za kršenje saobraćajnih pravila su na zapadu visoke, a ove godine sam imala priliku i da se uvjerim kako taj sistem polako stiže i na Balkan.

Razlika je u tome što na Balkanu još uvijek ljudi, silom prilika, nemaju povjerenja u državu te su alternativni načini da se ljudi međusobno dogovore još uvijek prisutni. Dogovor sa policajcem, uz koji dinar za piće vas mogu na licu mjesta osloboditi mnogo veće novčane kazne, a efekat je donekle isti jer poslije susreta sa državnim utjerivačima ćete sigurno više paziti da vam se to ne desi opet. Na zapadu će vam stići pismo sa slikom i objašnjenjem prekršaja, te kazna koju morate platit pa se vi onda možete tužiti sa državom ako za to imate vremena i znanja. Poenta je da na Balkanu postoji država, ali se ljudi i dalje ponašaju kao da žive u vrijeme despota koga nije nikakva sramota prevariti. Ko vara koga pitanje je koje neću postavljati ovdje, jer kad pomislim na bezličnu državu zapada uvijek mi se nešto okrene u stomaku.

Balkanski mentalitet je ono što proboj zapadne države u zemlje Balkana čini vrlo teškim zadatkom. Koliko god zapadnjaci kritikovali balkanski takozvani primitivizam, mislim da mogu mnogo da nauče od njega. Država je tu da nam život učini lakšim. Pravila su tu da nam olakšaju život, a ne da svako iole skretanje sa zaravnate staze vodi ka kazni i osuđivanju. Ljudi su odgovorni, da nisu, ne bi ni ovo malo države funkcionisalo. Radi struja, voda, odvozi se smeće, rade škole i institucije, sve je to volja ljudi da sebi a i drugima olakšaju svakodnevni život.

Drugi primjer dolaska tehnologije na Balkan su Beogradski autobusi. To je fantastičan doživljaj sam po sebi. Autobusi su i dalje toliko stari da tokom vožnje morate biti vrlo prisutni, jer nikad ne znate gdje je pod autobusa toliko truo da bi mogli kroz njega propasti. A o promaji i nedostatku klime u autobisma koji voze u gradu gdje temperature ljeti mogu biti veoma visoke da ni ne govorim. To što upada u oči je najnovija tehnologija plaćanja. Digitalizovano plaćanje u autobusima starim pola stoljeća. Kako to prihvatiti ozbiljno, i kad to sve vidite onda vam bude jasno zašto ljudi ne plaćaju karte. Autoprevoznici su uložili milione u tu novu tehnologiju plaćanja, a skoro ništa u sam kvalitet prevoza. Pozitivna je stvar što kada uđete u autobus u Beogradu ljudi su strpljivi i ljubazni i još uvijek ustaju starijim osobama i osobama sa djecom, što ćete rijetko vidjeti u Danskim autobusima. Ali to je opet priča za sebe.

Kada pišem ovo nemam namjeru da promovišem vrstu agresivne anarhije, ali svakoj državi su potrebni ljudi koji će joj se suprotstaviti kada ona pretjera u svojim zahtjevima.

Zapadna država je čovjeka dovela dotle da on počinje svojevoljno da predaje svoju odgovornost državi jer toliko je regulativa i zakona da je lakše prepustiti se toku nego se opirati, a i sami znate da nije nimalo lako plivati uzvodno i koliko god se trudili najbolje što možete uraditi je da stojite u mjestu, a to i jeste slučaj na zapadu. Tok državne rijeke postaje sve jači te obični ljudi moraju da plivaju sve brže i brže da bi ostali u mjestu.

Poslije posjete Balkanu počinjem da mislim da zapadna država ima vrlo dobar razlog da umanji susret ljudi u poslovima sa državom. Kada se susretnu licem u lice ljudi vrlo drugačije reaguju nego kada se nalaze ispred nekog ekrana i komuniciraju samo putem pisanih rječi. Kada se susretnemo licem u lice tada smo samo ljudi, iako je neko u uniformi, a neko u civilu. To je ono što znanje o životu na zapadu i na balkanu nudi svakom ko je voljan da putuje i da se sopstvenim očima uvjeri o kontrastima ta dva moguća rješenja. A ko vodi kolo? Vode ga oni koji razmišljaju o profitu, vodi ga tehnokratska elita koja želi da kontroliše sve aspekte ljudskog života, a balkan se svjesno ili nesvjesno opire kontroli.  To je poenta svega. Uređena društva su društva poslušnih i preplašenih. Grčku su uspjeli namamiti kreditima i luksuzom, a možda je to i sudbina Balkana, ali samo budućnost može pokazati šta je zaista vrijedno i za šta živimo.

Da li da živimo u strahu od države i njenih poslušnih službenika, koji su opet ljudi i bore se za svoju egzistenciju, ili da prihvatimo sopstvenu odgovornost u svakom momentu koji slijedi.

Policajac koji je primio mito je samo dokaz da on ne vjeruje u državu u čije ime nas je zaustavio. I on je u dilemi. Mogao je bilo ko da nas zaustavi i da nam ukaže na to da smo prešli preko pune linije i da je to kažnjivo, ali mi vjerujemo u uniforme i ne samo da im vjerujemo nego ih se i bojimo. Sa jedne strane mi znamo da smo jedni drugima potrebni i da je lakše živjeti kada jedni drugima pomažemo, a sa druge strane ne možemo da se dogovorimo kako da živimo zajedno te to prepuštamo sistemu i političarima koji se sve više okreću tehnokraciji i automatizaciji sistema, što polako preuzima i Balkanske države.

 

Info o illustraciji: 

Fotografija na početku je scena iz legendarnog njemačkog naučno-fantastičnog filma iz 1927 koji se zove “Metropolis”. Film obrađuje već tada aktuelnu temu vladavine tehnokracije i društvo budućnosti u kome su stručnjaci na vrhu piramide društva, a obični radnici su na dnu, primorani da rade u najnepovoljnijim i teškim uslovima dok oni na vrhu uživaju sve privilegije i lagodnosti života. Film se može pogledati na Youtube. 

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *