Napisala Nataša

Ne želim biti nostalgičar niti idealizovati život na selu. Nikad nisam probala da živim na selu. Selo je bilo mjesto gdje su se provodili raspusti i zato je u mom sjećanju ostala slika nekog idiličnog mjesta gjde vam nikada nije dosadno, gdje vam ne nedostaju sve zabave modernog života kao što su TV, a danas internet, prodavnice, bioskopi i kafići. Samo sjediti ispred kuće i posmatrati kako se život pred vama odvija nekim sporim ali neodoljivo privlačnim tokom je bilo dovoljno samo po sebi.

Da, nekad je život bio vrlo jednostavan što ne znači i da je bio lak ili konstantno zabavan. Čovjek je pratio cikluse same prirode i prema njima prilagođavao svoj život. Ako živite na selu i živite od sela znate da se neke stvari moraju obaviti. Krava se mora pomusti i izvesti na pašu, bašta se treba održavati da bi mogli ubrati njene plodove. Ali za sve to vam nije bio potreban sat i budilnik. Priroda nameće svoj tok i ako ga ne pratite vrlo brzo ćete osjetiti nepoželjne posljedice. Ali isto tako vam priroda nudi mnoge mogućnosti, a mi ljudi smo beskrajno kreativna bića te smo vremenom otkrili kako da zaustavimo taj tok u svoju korist ne razmišljajući o posljedicama za samu prirodu oko nas.

Onda je došlo organizovano društvo i postepeno je samo društvo počelo da diktira život čovjeka. A današnje društvo bez sata ne može. Non stop trčimo da stignemo neko vrijeme. Živimo za sutra i kajemo se zbog juče ili idealizujemo ono što je bilo ili što će biti. Isto tako i strahujemo od neke moguće budućnosti kao da imamo moć da je predvidimo. Sadašnji momenat, ono što u stvari jedino jeste stvarno odlazi u zaborav.

Danas se izgleda  nalazimo na vrhuncu tog stadija u kome je čovjek kao jedinka sveden na običnog posluživatelja društva. Društvo je postalo svrha samo sebi, a čovjek je sveden na najniži mogući stepen postojanja gdje on mora da se bori i da zaradi za sopstveni život u svrhu opstanka društva.

Ako se malo udaljite od svega i počnete posmatrati svijet bez duštvenog filtera uvidjećete da se mi rađamo i živimo na planeti koja sama sebe izdržava. Njoj nismo potrebni mi da bi ona opstala, ali ona je itekako potrebna nama da bi mi opstali. Ljudski život na planeti je postao preživljavanje a ne suživot sa prirodom kakav je vjerovatno nekada bio.

Pored toga što smo se odvojili od prirode, živimo u društvu koje je sve više regulisano teškom administracijom i sve je više ograničenja u našim životima. I dalje mnogi ljudi koji žive na zapadu misle da su slobodni. Ali šta u stvari znači biti slobodan? Svakodnevno smo podvrgnuti raznoraznim pravilima. Moramo stići na posao na određeno vrijeme, moramo odgojiti djecu na određen način, moramo izgledati na određen način, moramo jesti određene stvari, moramo biti socijalni, zabavni i šta sve ne. Ali odakle nam sve to? Da li sve te obaveze oslikavaju našu slobodu ili našu ograničenost?

Sve više se piše o buđenju ljudske svijesti i duhovnosti i da živimo u ključno doba evolucije ljudske svijesti.

Ljudski rod je postigao mnogo. Stekli smo znanje koje nam omogućava da živimo u izobilju, ali to nekako još uvijek nije slučaj. Sve je više siromaštva sa jedne strane a basnoslovno bogatih sa druge.

A ja ne mogu a da se ne zapitam zašto je to tako? Zašto i kako smo sami sebe doveli u ovakvu situaciju?

Zašto vjerujemo da mora neko da nam govori šta da radimo i kako da živimo, zar nije ljudski um dovoljno razvijen da sagleda sve to i da kaže: sad je dosta, ne želim da budem dio te besmislene trke za vremenom i stvarima koje mi ne trebaju.

A šta nam treba?

Mislim da bi se većina ljudi složila da svi mi u životu želimo da budemo sretni, da doživimo što manje patnje i brige i da mirne duše gledamo kako naša djeca rastu i preuzimaju scenu zajedničkog života.

A šta nas čini srećnima?

Novac?

Novac nam daje sigurnost. Sa novcem možemo da kupimo stvari koje život čine lakšim. Ali kad se suočimo sa realnostima života kao što su bolest i smrt, tada uviđamo da novac ima samo praktičnu vrijednost. Jedan od izazova današnjeg društva jeste naša obuzetost novcem jer novac izjednačavamo sa socijalnim statusom. Manje para znači niži socijalni status, sem ako ste izabarali da živite duhovnim životom. Ali novac nekako ne pristiže svima na isti način i ako se malo zainteresujete za istoriju novca vidjećete da oni koji znaju da kontrolišu količinu novca na tržištu imaju moć da kontrolišu životima ostatka stanovništva a da toga ovi nisu ni svjesni. Dok god smo zasljepljeni sjajem novca bićemo podložni manipulaciji onih koji su se u zadnjih par stotina godina izvještili u kontroli novca I njegove raspodjele u društvu.

Priznanje?

Živjeti u društvu znači konstantno se porediti sa drugim ljudima. Život u društvu je konstantna borba dokazivanja i regulisanja društvene hijerarhije moći. Mnogima je potrebno priznanje i pohvala da bi znali da su nešto vrijedni. Prosto smo postal ovisni od tog konstantnog priznavanja jedni drugih. To nam i govori koliko smo ustvari vođeni svojim egom, svojim vlastitim interesom, jer svako priznanje uzdiže sopstveni ego. Biti zadovoljan je cilj svakog čovjeka sve ostalo vodi u ništavilo, ali mnogi ne razumiju mehaniku egoizma. Egoizam je koristan jer svako od nas najbolje zna šta ga čini sretnim, a ako sam sretna ja onda će biti srećni i ljudi oko mene. Zašto pomažete drugim ljudima? Zapitajte se iskreno i vidjećete da je suštinski odgovor – da se vi osjećate dobro, a to jeste egoizam. Problem je u tome što ego zauzvrat traži priznanje.

Ego voli da se miluje, pazi i tetoši i sve će uraditi da zaštiti sebe i zadobije priznanje. Egoizam treba prihvatiti i kada to prihvatimo bićemo puno iskreniji prema sebi i prema drugima. Jer kada uvidite da sve što radite radite da u krajnici zadovoljite sebe uništićete potrebu ega za priznanjem, jer ćete prihvatiti da ste vi sebi prvi i najbitniji i da duhovnost nema veze sa tim. I duhovnost je vrsta egoizma. Ali taj egoizam je koristan ne samo produhovljenoj osobi nego i njegovoj okolini, jer donosi mir i spokoj i ne osuđuje čovjekovu potrebu da mu bude dobro već je naprotiv podstiče.

Dali ste koju paru prosjaku. Kakav ste osjećaj imali vidjevši osmjeh zahvalnosti na njegovom licu? Vjerovatno dobar osjećaj. Ali uživajte u tom momentu i to onda pustite i idite dalje. Zašto pričati drugima da ste bili darežljivi i dali tu paru, zar vam nije bio dovoljan sam taj osmijeh? Možda mislite da ćete tako inspirisati druge da to isto urade? Možda i hoćete, ali tako ćete nastaviti živjeti u svijetu u kome priznanje drugih diktira vašu sreću.

Prihvatanje te činjenice je veoma težak posao, ali će vam donijeti slobodu o kojoj su mnogi autori napisali mnogobrojne knjige.

Buđenje 

Buđenje nastupa kada počnete da preispitujete svoje postupke kao i ispravnost samog duštva u kome živite i pravila koje vam život u tom društvu nameće, a i pravila koja vi sami sebi namećete.

Šta je stvarno, moje viđenje ili priča koja mi se servira? Kakav je to sistem u kome živimo? Kako je nastao, zašto je nastao i šta je njegova svrha?

Svi smo se rodili u nekom sistemu i u nekom društu i samim rođenjem tj. uvjerenjem o našem rođenju koje je zabilježeno u formi dokumenta koji se zove rodni list, mi smo zaradili državljanstvo, a naši roditelji su u suštini potpisali da mi pripadamo toj državi i da ćemo raditi u korist te države.

Država je administrativna jedinica koju svojim radom održava neki narod, tj. neka skupina ljudi. Kako u koje doba istorije, ljudi su se na razne načine sakupljali u organizovane zajednice. Vremenom se pokazalo da što su zajednice veće to je veca potreba za administracijom samog društva i uvođenje sve više i više pravila. Na zapadu je danas najprihvaćeniji oblik države demokratija. Demokratija omogućava protok ideja i stvara iluziju o ličnoj odgovornosti, slobodi i mogućnosti uticaja na odluke koje se donose za dobrobit svih. Ali što je veća država, to je i veća potreba za administracijom svih tih odluka koje se donose glasanjem.

Veća administracija otuđava ljude jer se odluke o njihovom životu donose daleko od njihove neposredne realnosti. Kada idete da glasate, vi ustvari glasate za neke ideje i prijedloge, ali stvarnost je obično mnogo drugačija i dobro nam je svima poznato da političari prije izbora pričaju jedno a poslije izbora rade druge stvari. Ali to nam sve govori da mnoge druge sile utiču na odluke koje danas sprovode zapadne vlade.

U maloj zajednici se ljudi bolje poznaju i dogovori se sklapaju neposrednim dogovorima između članova zajednice. Da li će se graditi put je dogovor svih članova zajednice jer svi će učestvovati u njegovoj izgradnji. Čitav fokus zajednice će neko vrijeme biti okrenut izgradnji puta tako da će zajednica konstantno morati da zapostvlja druge stvari i da procijenjuje prioritete za dobrobit same zajednice, jer rad treba da se isplati svim članovima zajenice tako da svi članovi imaju pozitivnu korist od bilo kojeg zajedničkog projekta.

Što je veća administracija to smo udaljeniji od donošenja odluka o mijenjanju sredine u kojoj živimo. Danas je većina ljudi tog ubijeđenja da ne mogu uraditi puno da promijene svijet.  Ako živite u gradu tada znate da pored vas može da nikne put ili zgrada, a da vi pojma niste imali de će se tu išta graditit niti vas je itko o tome išta pitao. Kada živite u gradu sve je manja mogućnost sudjelovanja u promjeni šire okoline.

Živimo u administrativnoj mašini

Administrativno društvo jeste država i jedna od temeljnih osobina države je regulisanje vlasničkih prava, investicija, trgovine i tržišta roba (hrane, goriva itd.). Da bi opstala, država zahtijeva konstantno odražavanje i regulisanje zakona i pravila, jer država funkcionišepoput mašine a odnosi se prema individuama kao prema radnim jedinicama.

Kao svaka mašina država ima svoj isprogramirani ritam rada. Mašina ne razmišlja već radi ono što je programirana da radi. Mašina koja je programirana da proizvodi sijalice ne može prizvoditi satove. Tako i društvo koje je programirano da proizvodi radnike potrošače, ne može proizvoditi slobodne duše. Zbog toga je mnogima i teško vidjeti kako mogu promijeniti sistem. Tu i tamo mašina proizvede robu sa greškom, a u našem slučaju to su ljudi koji se ne uklapaju u programirano funkcionisanje mašine. Te jedinke se pokušavaju eliminisati i ućutkati na razne načine.

Te jedinke su slobodne duše i njihova je karakteristika to što vide da ne pripadaju državi i oni neće slijepo raditi u korist države koja sprovodi odluke koje nisu u njihovom interesu a niti u interesu mnogih drugih članova društva. Dakle njihov egoizam ih tjera da nešto učine da reprogramiraju tu veliku mašineriju zvanu država.

Vidite, danas država podržava sve veću proizvodnju jer je državna mašina naučila da proizvodi. Kada pogledate na osnovne ljudske potrebe i zapitate se što vas u suštini čini srećnim uvidjećete da nama danas tolika proizvodnja i nije potrebna. Na zapadu se baca toliko smeća da bi se mogla prehraniti čitava Afrika.(…) Potrebno je usredsrediti energiju na usavršavanju novih izvora energije i na olakšanje ljudskog života. Današnji način života je osnovni uzročnik stresa i raznih drugih oboljenja. Mi trčimo i trčimo i stimulisani smo da dokazjuemo da možemo trčati i brže, a to sve čini da većinu vremena živimo u nekom potmulom stanju zabrinutosti i straha. Živimo za slobodne dane. Upitajte se samo zašto uopšte imamo nešto što se zove slobodno vrijeme? Zar nismo uvijek slobodni?

E sad sam slobodan, radni dan je prošao i sad mogu da radim šta hoću. Za koga vi uopšte radite? Je li vam jasno da vi jeste slobodni. Vaša je priroda da budete slobodni. Vrijeme faraona i kraljeva je davno prošlo, a mi i dalje vjerujemo da će se nešto strašno desiti ako ne budemo bili poslušni i ako se ne povinujemo pravilima države. Toliko su jaki ti strahovi, usađeni kroz generacije, da se još uvijek osjećamo inferiorno pred autoritetima. Razlika je u tome što danas imamo osjećaj da smo dio neke zajednice koja radi u korist svih i da putem demokratije mi imamo mogućnost da utičemo na kolektivne odluke.

Probudite se. Odluke su već donešene, mašina je davno isprogramirana, a mi je samo podmazujemo, naštimavamo i održavamo i dok god to nastavimo raditi svijet će biti sve homogeniji, tj. sve više ćemo morati da se prilagođavamo mašini, a ne ona nama.

Zarobljeni smo u toj mašini koju zovemo država, a mnogi toga nisu ni svjesni i ona čini sve da ih održi u tom stanju spavanja dajući im tek toliko vremena da totalno ne izlude, a ljudsku potrebu za kreativnim izražajem mašina kompenzuje tako što nudi raznorazne oblike zabave, te svoju kreativnost izražavamo kroz konzumiranje kako stvari tako i zabave.

Ljudi su po prirodi kreativna bića. Samo pogledajte oko sebe i vidjećete bezbroj dokaza ljudske mašte i kreativnosti. Šta je sve ljudski um u stanju da stvori saradnjom i dijeljenjem ideja? Društvo u kome danas živimo je društvo iz mašte za čovjeka koji je živjeo prije samo sto godina. Prostor i vrijeme su dobili drugo značenje. Tehnologija je učinila svijet manjim i približila nas je u vremenu i u prostoru. Tehnologija nam je omogućila da uvidimo koliko smo u suštini isti, a i koliko je potrebno da njegujemo različitost.

Raznolikost je vrlo plodno tlo za ideje. Poštovanje raznolikosti je budućnost čovječanstva. Jednoličnost je samo odraz mašine u kojoj smo zarobljeni i čiji opstanak ovisi od sve veće jednolikosti koja programeru olakšava posao manipulisanja tim jednoličnim podmazivačima u svoju korist.

Individualnost u mašini je uglavnom izražena izgledom i praćenjem određenih trendova koje mašina diktira. Sve to što ide mašini u korist će biti podržavano. Uzmite na primjer ishranu. Sve više istraživanja pokazuje da je konzumiranje šećera vrlo opasno za ljudsko zdravlje. Previše šećera u ishrani se povezuje sa mnogim bolestima modernog društva kao što su dijabetes, rak, problemi sa probavom, manjkom energije koja utiče na stanje psihe. Ali društvo ne zabranjuje šećer kao što zabranjuje neke druge proizvode već čak i omogućava reklamiranje proizvoda koji su puni šećera. Šećer je velika industrija i mnoge druge industrije ovise od njega. Što mašina tu radi? Jedinke se razboljevaju i to ne ide u korist mašini, ali ona isto tako ne može da si priušti uklanjanje jednog tako unosnog proizvoda sa tržišta.

Mašina uvijek ima odgovor. Ona će finansirati različite zdravstvene kampanje tako da jedinkama omogući da nastave da konzumiraju šećer, ali nikada neće pretjerano ulagati u širenje informacija o stvarnoj štetnosti šećera. Ulagaće u kampanje koje promovišu ličnu odgovornost. Ulagaće u medicinu, liječenje dijabetesa i posljedica dijabetesa i svi će biti srećni, a najmanje oni koji su zaista zaradili dijabetes.

U jednom momentu uvidite da vas ta mašina uništava, a učili su vas da je ona tu zbog vas, tj.da bi vama olakšala život. Šta raditi?

Prije nekoliko godina počela sam ozbiljnije da razmišljam o ovim pitanjima.  Još od malena sam se pitala zašto postoje sva ta pravila i zar je zaista istina da sâm društveni status daje legitimnost našim postupcima i odlukama. Nikad nisam u potpunosti vjerovala u autoritete iako su me učili da ih gledam sa nekom vrstom strahopoštovanja.  U suštini, mislim da sam uvijek imala sebe kao odrednicu, kao polaznu tačku, a često sam osjećala da moje viđenje svijeta ne pripada većini tako da ga nisam ni izražavala. Uvijek sam više bila posmatrač nego učesnik u socijalnim debatama. Duboko usađeni strahovi od izražavanja gledišta koje se razlikuje od većine su vrlo moćni. Pored toga ste suočeni sa činjenicom da ljudi u suštini ne žele da znaju, ne žele da se probude, jer to sa sobom donosi mnogo veću odgovornost.

U jednom momentu uvidite, posmatrajući sebe a i druge ljude, da većina samo ponavlja iste naučene rečenice i da mnogi ljudi radije slušaju druge nego da razmišljaju sopstvenom glavom. To sam uvidjela iz bliza radeći kao školski psiholog.

Zašto su u društvu potrebni savjetnici kojih ima sve više i više?

Imamo savjetnike za ishranu, zdravlje, odgoj djece, psihologe, savjetnike šefova, bračne savjetnike, sportske savjetnike, finansijske savjetnike, političke savjetnike. To su sve naše sjene koje nam omogućavaju da živimo sa minimalnom dozom razmišljanja i sopstvene odgovornosti. Savjetnici nam daju samopouzdanje i sa njima dijelimo odgovornost tako što prihvatamo njihovo znanje.

Zašto nam je sve to potrebno, pitala sam se dok sam bila na svom savjetničkom poslu, jer ne samo da ljudi sami traže savjet već sve više jedni druge tjeraju da traže savjete i tako stvaramo svijet u kome jedinka nije sama odgovorna za sebe već je vođena raznim stručnim savjetima poput marionete u rukama stručnjaka.

Da bi sve bilo još zanimljivije ti savjeti su počeli skupo da se plaćaju, a time i nerazmišljanje, tako da oni koji imaju status stručnjaka mogu da diktiraju razmišljanje mase podmazivača mašine.

Sada mašinu morate podmazivati brže jer stručnjaci kažu da tako treba da se radi u vrijeme krize. A ako zbog toga dobijete stres ili depresiju ili razne strahove mi imamo efikasne metode koje će vas što brže vratiti nazad na vaše mjesto podmazivača. Imamo tablete, efikasne terapije i mnoge savjetnike koji će vam reći kako dobro da živite, a da i dalje budete efikasan podmazivač.

Kad to jednom sagledate neće vam biti lako. Mnogi samo zatvore oči, okrenu se na drugu stranu i nastave da spavaju. Ali buđenje je nekada tako snažno da je nemoguće zatvoriti oči pred tim novim činjenicama i razotkrivenom stvarnošću.

I onda počinju da naviru pitanja, pitanja koja jesu to što vas čini svjesnim bićem i duhovnim bićem.

Ko smo, odakle smo i zašto živimo ovako, a ne na neki drugi način?

Zašto ljudsko društvo prati ovaj tok i zašto je toliko patnje u svijetu i pored nevjerovatnog napretka tehnologije i nauke? Lijekovi protiv depresije su jedni od najprodavanijih lijekova na svijetu.

Zašto je naša istorija ispunjena borbom?

Šta ja kao jedinka mogu uraditi da doprinesem buđenju ljudi oko mene?

Tražeći odgovore na sva ta pitanja nešto se desilo što je potpuno promijenilo način mog gledanja na svijet, na ljude i na društvo u kome živim.

To je bio prvi dan moga buđenja. Tog shvatanja moje sopstvene odgovornosti za sebe i za svijet u kome živim, a time i otkrivanje mogućnosti univerzalne slobode koja omogućava viđenje da mašinu treba srušiti onog momenta kada ljudi počnu prema njoj da se odnose kao prema organizmu koji ima svoj um i moć da sprovodi odluke koje nama ne idu u korist. Država nije osoba, država ne razmišlja i ne osjeća. Mi smo ti koji je održavamo i činimo njeno postojanje mogućim.

Ali šta onda?

Toliko smo indoktrinirani u viđenje svijeta kao nekog opasnog mjesta u kome će ljudi, ako budu pušteni da odlučuju sami o sebi, postati agresivni i neobuzdani. Anarhija je riječ koje se mnogi plaše.

Kada počnete da ispitujete nove mogućnosti i da tražite odgovore na sva ta novonastala pitanja počeće da vam se otvaraju nova vrata ka saznanjima koja su uvijek postojala, ali koje je mašina vješto sagurala u mračne ćoškove biblioteka. Većinu tih znanja nećete pronaći u školi, medijima, novinama. Ta znanja morate tražiti sami.

Kada otkrijete to znanje, tada počinje da se ruši kula od karata koju sam i ja čuvala tolike godine štiteći sebe i živeći u iluziji da i ja pripadam toj mašini i da nekako mogu da joj se prilagodim. Ali ne, to izgleda nije bio moj put. To je bila velika frustracija, biti na nuli i znati da sve što ste naučili mora ponovo da se preispita.

Vidite, živjeti u modernom svijetu nije isto kao i živjeti u kućici na preriji gdje se svakodnevne aktivnosti nameću prirodnim promjenama i ciklusima. Život u modernom svijetu zahtjeva drugačije sposobnosti.

Uvijek sam se pitala kako to da ljudi koji su društvu u suštini najpotrebniji primaju najmanje pažnje, kao na primjer zemljoradnici. Sva hrana koju jedemo dolazi iz zemlje i mora da se posije, uzgoji i požanje. Bez hrane mi ne možemo preživjeti. Zemljoradnici su veoma bitna karika svakog društva.

Ringišpil

Pokušavajući da opišem taj osjećaj buđenja sjetila sam se ringišpila.

Zamislite ogromni ringišpil sa mnogo krakova koji se dijele u mnoštvo drugih krakova tako da on izgleda kao ogromna  žalosna vrba. Ponekad se krakovi dodiruju. Sva pažnja oniih koji sjede na ljuljaškama jedne grane je okrenuta vrhu, ka polazištu same grane. Tu sjede sljedbenici te grane i trude se da ona postane veća i sigurnija tako što se čvrsto drže jedni za druge i vrlo su oprezni na pridošlice, tj. skakače sa drugih grana. Da bi bili primljeni u to društvo morate postati njegov sljedbenik i naučiti pravila gibanja te grane.

Zamislite da sjedite u svom ringišpilu i da sve to vidite. Vidite sebe i sve te druge ljude kako sjede na nekom velikom ringišpilu koji se okreće brzinom dovoljnom da bi bilo smrtonosno samo skočiti dolje. Ta brzina ne dopušta ljudima na ringišpilu da sagledaju cjelinu, a sa druge strane im daje osjećanje uzbuđenosti i želju da se i oni pomijeraju u taktu kraka na kojem sjede.

Želite da stupite u kontakt sa ljudima oko sebe, jer želite da sa njima podijelite svoje novotkriveno viđenje, govorite im da pogledaju dole gdje se odvija stvarni život i da su zaboravili da su se u jednom momentu popeli na ringišpil i da se život odvija dole na zemlji, a ne na grani ringišpila.

Oni vas vide, ali vas ne čuju jer njihova je pažnja okrenuta prema centru ringišpila i tako shvatite da ste se probudili u svijetu koji vas ne čuje. Polako počnete primjećivati druge ljude kako se koprcaju na svojim ljuljaškama i onda počnete da se fokusirate na to da im se približite i da sa njima podijelite svoje viđenje. I vidite da ih je sve više i više i tada zajedno počinjete da pronalazite način da siđete sa ringišpila.

”Nikada se nije zaustavio da razmisli. Jednom je neko rekao: “Nemam hrabrosti da stanem i razmislim, jer ako bih to učinio, ne bih znao kako ponovo da krenem.”  Antoni  de Melo

Podijelite ovaj tekst sa drugima ako vam nešto govori 🙂

Živjeli!

Nataša