Odgovornost u svijetu zbunjenosti!

Odgovornost u svijetu zbunjenosti!

Autor: Nataša

Mnoge su stvari već rečene još prije mnogo godina pa čak i stoljeća. Na žalost mnoge lijepe riječi, pjesme i priče su pale u zaborav i sada skupljaju prašinu u požutjelim knjigama na nekim starim iskrivljenim policama.

Treba im samo malo svjetlosti i nježna ruka da sa njih otrese prašinu i pažljivo otvori stranice na kojima piše da se ništa mnogo promijenilo nije, da ljudi sami sebe jedino mogu spasiti i da je život samo igra u kojoj nema pravog pobjednika već samo sretnih i nesretnih prolaznika.

Također, u tim prašnjavim knjigama možete pročitati da svaki mali čin ima efekta i da se sve naposlijetku uravnoteži, tj. da ipak možemo da promijenimo tok stvari pa i istorije. 

Tako da ono, što si uradio danas možda bude nagrađeno tek sutra, jer tako funkcioniše univerzum. Nagrada dolazi kada o njoj najmanje razmišljaš i kad stvari počneš da radiš zbog njih samih, a ne zbog priznanja ili nagrade koju bi mogao osvojiti.

Danas, čini mi se, radimo mnoge stvari da bi bili nagrađeni. Motivacija nam je uglavnom nagrada, tj. novac.

Kada se radi o međuljudskim odnosima, ovaj faktor motivacije postaje pomalo opasan, jer odnose sa ljudima počinjemo da gledamo kao posao koji treba da se odradi da bi zaradili nagradu, tj. pare.

U toj trci za nagradom vrlo brzo mi zaboravimo jedni druge i osnovu ljudskosti, koja je omogućila ovaj fantastični tehnološki napredak ljudske vrste. Tada i proizvodi našeg rada postaju hladni i bezlični, nekako bez duše.

Duša se ne može ni kupiti ni prodati te zbog toga ne ulazi u modernu računicu. Ali ego može. 

Šta se desi kada ne vidimo srodne duše oko sebe, već društveno definisane kategorije i kada dopustimo egu da vodi igru?

Mislim da je to vrlo dobro ilustrovao Martin Niemöller u jednoj od onih starih požutjelih knjiga:

“Prvo su došli po komuniste i nisam se bunio jer nisam bio komunista;

Zatim su došli po socijaliste i nisam se bunio jer nisam bio sociajlista;

Zatim su došli po sindikaliste i nisam se bunio jer nisam bio sindikalista;

Zatim su došli po jevreje i nisam se bunio jer nisam bio jevrej;

Kada su došli po mene nije niko ostao da stane na moju stranu.”

Tako mnogi i danas šute jer ne žele da se eksponiraju ili misle da se stvari njih ne tiču, čak i kad postane očigledno da se neke grupe diskriminišu i ponižavaju. To vam je u suštini kao kad prođete pored neke osobe na ulici kojoj treba pomoc praveći se da je ne vidite. 

Mi i oni

Želimo da mislimo da su rasizam, šovinizam, i sve vrste ponižavanja na osnovu izgleda, statusa, nacije ili religije prošlost. Pogledajte oko sebe, te stvari su vrlo prisutne u našem takozvanom modernom svijetu.

Oslanjamo se na državu da reguliše ovakve vrste problema raznim zakonima i regulativama.

Gdje je u svemu tome naša sopstvena odgovornost?

Kada sa ljudima diskutujem ova pitanja vrlo brzo se ta diskusija ugasi stavom da su stvari onakve kakve jesu i da se ne mogu promijeniti. Uvijek je neko kriv. Tako funkcioniše društvo.

Zašto da ne?

Istorijski gledano, ljudi su vjerovali u mnoge priče i glave su letile zbog poricanja istinosti tih priča. A mi danas mislimo da su ljudi tada bili mnogo primitivniji. 

Danas ne lete glave, danas vlada strah i indiferentnost. Uljuljkani svim dobrima i igračkama modernog života mi jednostavno ne želimo da pogledamo istini u oči. Jer, šta je istina?

Istina je da smo i dalje robovi, samo sa malo više prava nego naši preci. Dobro nam je i zato i zatvaramo oči pred svim lažima koje se stavljaju pred nas. 

Znate li za priču “Carevo novo odijelo”?

Sujetnog kralja posjeti krojač koji mu obeća da će mu napraviti fantastično novo odijelo koje mogu da vide samo prefinjeni ljudi. glupi ljudi ga jednostavno ne vide. Sujetni kralj na to pristane misleci da ce tako znati ko su nesposobni ljudi oko njega i krojač krene da pravi odjelo. Kralj to odijelo ne vidi, ali pošto neće da prizna da nije prefinjen i glup on prihvati igru krojača.

Kad je odijelo gotovo on izlazi pred svoj narod na paradu gol kao novorođenče misleći da na sebi ima jako prefinjeno odijelo.

Masa vidi golotinju ali niko ne smije da pisne od straha. U tom se začuje dječiji glas “Kralj je gol!”

Naravoučenje:

Djeca ne znaju za strah i sujetu. Djeca vide svijet onakav kakav jeste.

Iako vidimo očiglednu istinu, da su ratovi i naoružavanje potpuno nepotrebni mi se ne usuđujemo to reći. Također, ako pogledamo sve bolesti koje su u porastu, kao što su stress, za koji se smatra da je odgovoran za mnoge fizičke bolesti, zatim depresija, razni strahovi, kancer, srčane bolesti, alergije, vidimo da medicina baš i ne pomaže, već sve te bolesti drži u šahu, jer se ne odnosimo prema osnovi problema, već liječimo njegove simptome.

Iako vidimo da se neke grupe u društvu omalovažavaju mi šutimo, jer nećemo da ulazimo u konflikte. Sve religije svijeta u osnovi propovijedaju da ne radimo drugima što ne bi željeli da drugi urade nama, ali mi i dalje mislimo da je naša religija ili shvatanje svijeta bolje od drugih. To nam daje osjećaj nadmoći i pripadanja koji je sasvim normalan način ljudskog reagovanja. Mi smo veoma socijalne životinje i pripadanje grupi je bitan dio našeg života.

Ali, upitajte se samo koliko bi sredstava i ljudske energije bilo oslobođeno kad ne bi ulagali u ratove, vojsku i naoružanje, kad bi imali više vremena tj. bili manje izloženi stresu, strahovima i raznovrsnim pritiscima koji se javljaju zbog načina života u društvu, koje svojim sudjelovanjem konstantno podržavamo.  Mi nismo ljudi, mi smo administrativne jedinice, brojevi, predmeti, slučajevi i šta sve ne. 

Slobodno vrijeme

Često sam se pitala, kad sam imala konvencionalni posao, zašto ljudi govore da vole svoj posao, da bi već u utorak počeli da se raduju petku. Sama činjenica da jedan dio dana zovemo slobodnim vremenom govori mnogo o našem odnosu prema poslu a i vremenu. Posao je nešto što bi trebalo da se odradi da bi zaradili svoju slobodu.

Kad bi se sredstva u  društvu ravnopravno podijelila, imali bi mnogo više vremena da se bavimo aktivnostima koje nas ispunjavaju.Kada se bavimo nečim što nas ispunjava to ne gledamo kao posao već kao zadovoljstvo koje ispunjava naš život. 

Sreća dolazi kad naše aktivnosti imaju smisao i kada nas ispunjavaju tako što stimulišu našu kreativnost i daju nam osjećaj da radimo za nešto više od sebe samih. Tada i vrijeme prolazi drugačije. Tako da je tražiti sreću na neki način i besmisleno. Sreća je rezultat našeg izbora. To možda zvuči surovo, ali zapitajte se kad ste sve u životu zaista bili srećni?

Klopka novca

Novac je mnogima danas problem, jer se sve računa tim čudesnim novčanicama za koje mislimo da imaju moć da nas učine sretnima, ljutima i očajnima.

Kad bih samo dobio milione na lotu, svi moji problemi bi bili riješeni!

Možda da, možda ne. U svakom slučaju novac nudi mogućnost slobode, a ta sloboda se ogleda u neovisnosti o sistemu i o jednoličnom i dosadnom poslu. Milioni postaju nebitni kada imamo mogućnost da se bavimo smislenim aktivnostima od kojih možemo da živimo jednim pristojnim životom. Tada ekonomija može čak da postane opterećenje, jer kreativni rad nema svoju cijenu, kao ni sam život. 

Šta nam je činiti?

Svi mi imamo svoj put. Ja imam ovu stranicu, jer želim da podijelim ideje i znanje koje su drugi podijelili sa mnom. Ova stranica je na naki način moja mala biblioteka razmišljanja o životu i o ljudima koje mogu da podijelim sa slučajnim prolaznicima. To je dio mog puta, da ostavljam znakove na tom putu, jer su drugi ostavljali znakove koji su meni osvijetlili put. Ko traži on će i naći. Ko ne traži vrlo brzo će preći na drugu stranicu.

Pronalaženje znanja o našoj zajedničkoj istoriji je bio fantastičan dio mog puta, koji ne samo da je u prvome bio zastrašujući, jer su se mnoge stvari i ideje u koje sam vjerovala srušile poput kule od karata, ali taj put je umnogome bio i jeste fantastičan, jer sam naučila kako da se borim i nosim sa nesigurnostima i strahovima koji su nastali višegodišnjom indoktrinacijom sistema u kojima sam živjela.

Sve je u susretima i načinu tumačenja tih susreta. Kada shvatite da svako tumačenje situacije proizilazi iz vlastitog ega postaćete posmatrač u igri u kojoj se sve manje stvari i dešavanja prihvata lično tj. osjećajno. To ne znači da treba da se odreknete svojih osjećanja. Osjećanja su dio naše ljudskosti. To samo znači da možete da naučite da ih slušate poput vodiča, ali ne da im se totalno prepustite i da ona vladaju vama. To je Ego – paćenica koja traži konstantno potvrđivanje i podršku. 

Ovaj put je životni put, jer nove informacije svakodnevno postavljaju nove izazove sujetnome egu, egu koji je caru dozvolio da na paradi hoda gol, jer nije htio da prizna sopstvenu glupost.

Tako se i mi svaki dan susrećemo sa svojim predrasudama i neprovjerenim vjerovanjima i pitanje je kako se nosimo sa njima i kako nastavljamo dalje bez ogorčenosti, straha i ljutnje.

Mi ljudi smo fantastična bića. Kada malo bolje proučite našu istoriju vidjećete da mi u suštini vrlo malo znamo o tome ko smo i kako smo se pojavili na zemlji. Naša istorije se zasniva na pojedinim knjigama i tumačenjima koja se uvijek moraju uklapati u neko trenutno prihvaćeno znanje, jer drugo bi izazvalo zbunjenost.

Mi želimo sigurnost, jer smo odgojeni da se bojimo haosa i nepredvidljivih situacija. Tako prihvatamo sve te razne neprovjerene priče, jer nam one daju osjećanje kontinuiteta i pripadanja nekoj grupi: familiji, naciji, religiji, politici ….

Nacija i nacionalnost su novijeg datuma. Čudesni pojmovi zbog kojih se vode ratovi i stvaraju granice i pravila onemogućavajući slobodno kretanje ljudi i ideja.Da, čitava planeta je lavirint pravila u kojima se snalazimo da uopšte bi mogli da se krećemo gdje želimo i da radimo stvari koje nas ispunjavaju. 

Gdje god da kreneš nosiš sebe sa sobom, svoje ideje i shvatanja. Svijet je naša tvorevina i ako postoji svjetska elita koja nas gleda kao puku radnu snagu onda ta elita umnogome i ovisi od nas i od našeg prihvatanja pravila i regulativa koje stavljaju pred nas.

Sve je više školovanih ljudi koji postavljaju pitanja i kritikuju stanje stvari u svijetu. Kad jednom prevazidjemo strah tada se otvaraju nova vrata i nove mogucnosti.

Odluka o tome kako dalje je naša. To je dio naše ljudske odgovornosti prema buducim generacijama.

S Ljubavlju

Nataša

 

100 people who changed the history: http://www.biographyonline.net/people/people-who-changed-world.html

 

 

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *