Komedija i tragedija života

 

 

Napisala Nataša

Kada nam sve ide od ruke život se čini lak poput sjemenki maslačka koje slobodno lete nošene proljetnim vjetrom. Onda, odjednom naleti mračan oblak i sve izgleda mnogo drugačije.

Pitanje ove iluzije života koja se konstantno izmjenjuje jeste, da li život uzimati ozbiljno ili ne? Da li život gledati kao tragediju ili kao komediju?

Ili, ili? To su dvije strane životnog iskustva i vjerovatno su obje potrebne da bi život bio potpun, jer da nije tragedije ne bi znali šta je komedija, a da nije komedije ne bi znali šta je tragedija. To su suprotnosti, krajnosti života, ali šta se nalazi između?

Rad sa ljudima i sa njihovim veoma raznolikim životnim iskustvima me je naučio da je život igra konstantnog pronalaženja ravnoteže između raznoraznih krajnosti i suprotnosti. Tragedija je bolna, ali bez nje ne bi bili ljudi. Komedija iscjeljuje bol izazvan tragedijom, poput svjetlosti koja nam omogućava da vidimo šta se nalazilo u tami. Komedija ima sposobnost da nam ukaže na raznorazne besmislenosti kojima se bavimo stvarajući sebi a i drugima probleme, prepreke i raznorazne brige. Komedija priznaje tragediju, ali je čini lakšom i podnošljivijom.

Život jeste i vjerovatno će uvijek biti ispunjen suprotnostima i kontradiktornostima. Jedan od najvećih ljudskih izazova jeste svijesnost o tome da sve ima svoj početak i kraj. Svjesnost o sopstvenoj smrtnosti je jedinstvena karakteristika ljudskog uma i kulture koja nas razdvaja od drugih živih bića na ovoj planeti. Svjesni smo da život ima kraj, ali ne znamo šta taj kraj u svojoj potpunosti znači. Jednoga dana ste se rodili, probudili se i ne sjećate se šta je bilo prije. Jednoga dana ćete samo sklopiti oči i šta onda?

Kultura nam daje raznorazna rješenja o tome kako da se nosimo sa tim pitanjem, koje neminovno izaziva strah i nesigurnost. Sve religije svijeta su proizvod ovog znanja, te svaka na svoj način nude utjehu i rješenje.

Danas imamo nauku koja nam nudi novo objašnjenje, novu priču o ljudskom postojanju, o životu i o smrti.

Da li smo u suštini duše koje su došle u ovu realnost da bi stekle određeno iskustvo ili smo, kako nas nauka uči, samo biološke mašine, slučajnost procesa evolucije?

Odgovor ne znam, niti vjerujem da iko ima odgovore na sva pitanja koja naš čudesni um ima sposobnost da postavi. Jedino što znam jeste da postoje pitanja i da je ljudska svijest dar koji sa sobom nosi i mogućnost tragedije i mogućnost komedije. Šta će prevagnuti ovisi od nas samih i naše voljnosti da otvorimo svoj um i prihvatimo postojanje obje mogućnosti.

Još korisnije je zapitati se kako bi naš život izgledao da smo se rodili u nekoj drugoj kulturi koja zagovara drugačije shvatanje života.

Ljudi koji putuju i koji su živjeli sa drugim kulturama su time dobili jedinstvenu mogućnost da bolje sagledaju cjelinu, da vide svoju kulturu iz vana, iz druge perspektive. Susret sa drugom kulturom nas čini samosvjesnima i otvara nam vrata znanja o tome da postoje mnoga rješenja i načini pristupa životnim problemima i izazovima. Kada se nađete u drugoj kulturi shvatićete koliko je vaše ponašanje i doživljavanje svijeta uslovljeno ritualima i simbolima kulture u kojoj ste odrasli. Način pozdravljanja, religijski rituali, moral, učenje o vrlinama, sam odnos prema nepoznatom i drugačijem. Svaka kultura ima svoju priču o životu, o tome  šta smo, ko smo i kako najbolje provesti ovo vrijeme koje nam je dato? Svaka kultura ima svoju priču o odgovornosti, o moralu, o tome šta je prihvatljivo a šta ne i kako se nostiti sa tragedijom života. Kada se susretnemo sa drugačijom kulturom i drugačijom pričom od naše tada ćemo ili početi ispitivati sopstvenu priču, ili ćemo je početi čuvati i braniti kao da je ona jedina istina koja postoji.

Možda je najbolja reakcija moći vidjeti u tim razlikama shvatanja samu komediju života, jer kad vam se otvore pogledi i kada shvatite da svijet uvijek postoji samo iz vaše perspektive, koja je u suštini uslovljena kulturom, biće vam jasno da mi samo dijelimo neku društveno-kulturnu priču (lokalnu istinu), a da u suštini nikada ne možete u potpunosti znati šta drugi ljudi misle ili osjećaju. Tada ćete se približiti komediji ljudskih odnosa i našeg odnošenja prema samom životu.

Ljudi su stoljećima živjeli u raznim vrstama zajednica i može se već reći da nam je u genima da prihvatamo priču zajednice, tj. većine, koja utiče na razvoj te zajednice u ovom ili onom pravcu. Pomislite samo na odgoj djece. Kada im kažete da nešto urade ona vas pitaju zašto, a vi im kažete, zato što ja tako kažem ili zato što tako treba (tako se radi kod nas). Dijete će taj odgovor jedno vrijeme prihvatati, ali u jednom momentu će početi da postavlja više pitanja i da izaziva tu kulturnu priču na osnovu koje ste ga odgajali. To je u stvari fantastična stvar i velika je šteta što naše škole sve manje pažnje posvećuju umjetnosti postavljanja pitanja, a sve više odgoju osoba koje će da rade onako, kako im autoriteti kažu. Pogotovo danas, kada je društvo podređeno mehanizmima ekonomije, djecu odgajamo da budu dobri poslužitelji sistema, a ne da se pitaju o životu i o tome šta nas čini ljudima, bilo gdje da smo rođeni i u bilo kojoj kulturi da smo odrasli.

Većina naših problema, zbog kojih se obraćamo raznim terapeutima, psiholozima i doktorima proizilaze iz naše otuđenosti od samog života i od sebe samih. Kada to kažem mislim na naše rigidno shvatanje sopstvenog mjesta u nekom društvu, familiji ili kulturi. Često radimo stvari ne zato što nam to tako srce govori već zato što smo tako odgojeni i zato što mislimo da se to očekuje od nas.

Iako se uglavnom vodimo svim tim uglavnom nepisanim pravilima grupe mi istovremeno mislimo da imamo neku stalnu i unikatnu ličnost. Zato je i teško raditi na sebi jer mislimo da je ličnost nepromjenjiva. Kada vas upitam ko ste, šta ćete odgovoriti?

– Majka, otac, radnik, stručnjak u nekoj oblasti. Možda ćete reći da ste društveni, pozitivni, skeptični il šta već ne. Ali ja vas ponovo pitam, Ko ste? Da zaista ko ste? Šta je to što vas vodi kroz život, šta vam daje motivaciju da istrajete, da prevaziđete svjesnost o prolaznosti sopstvenog postojanja?

Mogi tada počnu da se kolebaju i često je odgovor ne znam. I to je najiskreniji odgovor koji se na takva pitanja može dati, jer najteže je poznavati samog sebe. Vatra ne zna kako gori niti vjetar zna kako puše, te tako i mi ljudi u suštini ne znamo kako mi jesmo. Dišemo, spavamo, budimo se, varimo hranu. Sve to radimo bez da nam treba neko objašnjenje za to.  Jednostavno vjerujemo da naše tijelo zna da obavlja sve te funkcije.

I tu se javlja komedije ljudskog postojanja.

Brojite li ovce da bi mogli da zaspete? Zašto jednostavno ne dopustite svom tijelu da zaspe? Ali ne, mi nemamo povjerenja u sopstvene mogućnosti, jer smo naučeni da smo mali, nebitni, da je život patnja koju treba izdurati i da uvijek ima neko ko zna bolje. Da, sigurno ima neko ko bolje zna kada i kako se sadi na proljeće i ne može svako biti neurohirurg, ali ja govorim o vama i vašem unutarnjem životu, vašem iskustvu i o tome što samo vi znate. Samo vi znate kako vas nešto boli i šta vas čini sretnima i zadovoljnima. To znanje je uvijek tu, sakriveno iza vela naučenih normi i pravila. Naše cjelokupno iskustvo života je stvoreno kroz život u familiji, društvu i kulturi. Konstantno nam drugi govore ko smo, kao što i mi sami govorimo drugima šta oni jesu. Možda ćete reći da sam ja psiholog ili pisac, ali, da li je to suština moga postojanja?

Konstantno analiziramo, prosuđujemo i planiramo.

Kad je glava puna razmišljanja ni tijelo ne može da se opusti, a glava je puna razmišljanja jer nema fokus, nema rješenje i strah je zaposjeo tron sa koga vlada vašim iskustvom, konstantno vas podsjećajući da sve što radite nije dovoljno dobro i da može bolje. Ali šta je bolje? Da li vatra zna kako bolje može da gori?

Vatra jednstavno gori dok drvo ne izgori i onda se ugasi.

Mi ljudi smo toliko obuzeti budućnošću i time kako će biti sutra da smo prosto zaboravili da uživamo u onome što je sada, a sada je jedino što u suštini znamo. Prihvatanje nesigurnosti je veliki korak. Šta prihvatiti, a šta ne? Kako znati?

”Kada se odreknete kontrole, tada ste je i dobili”, rekao je jedne prilike filozof Alan Watts. Prepustiti se životu je najteže u našoj kulturi planiranja i analiziranja prošlosti. Šta to uopšte znači?

To znači prihvatiti da je jedina mogućnost kontrole koju imate prihvatanje onoga što jeste u momentu. Da, ja mogu da utičem na to koji ću proizvod kupiti, ili šta ću obući, ili šta ću pojesti danas. Tu uvijek postoji mogućnost izbora. Ali ja ne mogu znati da li će prodavnica raditi i sutra i da li će pasti kišta i pokvasiti moju odjeću. Možete se spremati i planirati neki događaj, ali tu će se uvijek uplesti ili tragedija ili komedija života.

Kada se to desi umjetnost je nastaviti dalje i reći, u redu je, tako je sada, još uvijek dišem, nebo je i dalje iznad mene i nisam sam.

Idete na neki sastanak. Ustali ste ranije, obukli najbolju garderobu i sjeli da doručkujete. Pijete kafu i gledate na sat. Trebate krenuti, momenat nepažnje i ruka ruši šolju kafe koja pada u vaše krilo i izljeva se na odjelo. Kako ćete ragovati? Smijati se samom sebi i vidjeti komediju života ili ćete pak razmišljati kako ste smotani i kako vam ništa ne ide od ruke i stvoriti tragediju od te male nezgode?

Da, takve male nezgode nekima mogu da zagorčaju život, da im pokvare dan i potvrde da je život muka, ali to je samo jedan način gledanja na stvari. Takođe možete otići na sastanak sa tom velikom flekom od kafe i praviti se da je niko ne vidi ili čak možda od toga napraviti priču koja će biti vrhuski događaj vašeg dana o nepredviljivosti života i apsurdnosti stvari koje radimo jer to tako treba.

Umjetnost je znati prihvatiti sva osjećanja i tragična i komična. Primiti ih kao posjetioce koji su došli da nam nešto saopšte, a kada smo njihovu poruku čuli možemo im reći, u redu je, čuo sam te, sad možeš ići. Njihovo analiziranje i osuđivanje vam neće pomoći, jer nigdje nećete prispjeti analizirajući i osuđujući sebe.

Natasa Stajic

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *