Po čemu će biti zapamćena 2015 godina?

Po čemu će biti zapamćena 2015 godina?

Nisam nikakav prorok niti mislim da možemo predvidjeti budućnost. Nostradamus i svi ostali poznati proroci se obično komentarišu nakon nekog događaja i tek onda pokušavamo da shvatimo njihove poruke. Mislim da samo možemo pričati o budućnosti i o tome šta možemo učiniti da je oblikujemo prema sopstvenim željama, jer budućnost nije samo nešto što će se desiti za mjesec dana ili za godinu dana – budućnost je svaki sljedeći momenat našeg života.

Godina 2015 je počela vrlo burno. Pitanja o slobodi govora i izražavanja su bombastično isplivala na prednje stranice svih svjetskih novina, a razlog tome je većini poznat – Charlie je ime po kome će vjerovatno 2015. da se pamti i spominje. Događaj koji je uzdrmao svijet, govorili su mnogi mediji, kao da svijet već odavno nije vrlo dobro uzdrman.

Danas želim da pišem o slobodi i o odgovornosti i zašto to dvoje ne mogu jedno bez drugoga. Živimo u veoma interesantnom i ponekad nerazumljivom svijetu i jednostavno se pitam kako će sva ta dešavanja uticati na budućnost svijeta u kome živimo i na naše shvatanje slobode u svakom pogledu. Pogotovo shvatanje da sloboda nije sloboda od odgovornosti već upravo prihvatanje sopstvene odgovornosti. 

Šta je sloboda govora i sloboda izražavanja uopšte? Šta to mi smijemo i ne smijemo reći?

U mome svijetu se ne radi o tome šta se smije i šta se ne smije, jer takva pitanja pretpostavljaju da se nečega bojimo.

A čega se bojimo?


 

Ako želiš da znaš ko vlada tobom, razmisli o tome koga ne smiješ da kritikuješ.

Volter


Čovjek je rođen slobodan. Čovjek je kreativno biće sa darom jezika sa i umom koji može da stvori najprekrasnije stvari, a i da stimuliše najgroznija djela.

Sloboda nije problem. Problem je što slobodu vidimo kroz prizmu društva i politike. Istinska sloboda u egzistencijalnom smislu je stanje duha u kome se njeguje svjesnost o ličnoj odgovornosti. Slobodu izražavanja imamo uvijek. Ali šta želimo da izrazimo i da kažemo? Odakle dolazi ta potreba da se izrazimo i da li se ikad zapitamo o posljedicama te potrebe?

Već dugo mi se mota ta misao po glavi, misao o razvoju ljudskog shvatanja absolutne odgovornosti koja dolazi sa slobodnim življenjem. Biti absolutno slobodan znači prihvatiti odgovornost za posljedice svojih postupaka i živjeti sa njima i učiti od njih. Sloboda je i sloboda od straha i potrebe za dokazivanjem.

Čovjek slobodan neće gaziti slobodu drugih niti će imati potrebu da nameće svoje mišljenje i stavove drugima. Slobodan čovjek živi život punim plućima istovremeno imajući obzira prema sveukupnosti života, jer on zna da je on sam dio te sveukupnosti i da je njegova sloboda uslovljena njome.

Svako naše djelo ima mnogo veći efekat na svijet oko nas nego što to većina ljudi može da shvati. Mi zajedno stvaramo ovaj svijet i zbog toga rečenica „tako je kako je i ja tu ne mogu ništa da promijenim“ nije tačna jer je i pasivnost vrsta djelanja i ima svoje posljedice.

To me podsjeti na sljedeći citat:


 

„Prvo su proganjali komuniste i nisam se bunio jer nisam bio komunista,

Zatim su proganjali sociajliste i nisam se bunio jer nisam bio sociajalista,

Zatim su proganjali sindikaliste i nisam se bunio jer nisam bio sindikalista,

Zatim su proganjali jevreje i nisam se bunio jer nisam bio jevrej,

Onda su počeli da proganjaju mene, ali tad više nije ostao niko da se pobuni za mene“

Martin Niemöller


Stoljećima su ljudi živjeli u okovima, u okovima faraonskim, carskim, kraljevskim, buržujskim, političkim, religioznim ili socijalnim. U našim genima je ugravirana poslušnost stimulisana strahom. Većina je poslušna i radi kako im se kaže da ne izgube imovinu, novac ili socijalni status. Mislim da mi jednostavno više i ne znamo šta to znači zaistinski biti slobodan jer smo naučeni da odgovornost prepuštamo drugima (političarima, doktorima, ekspertima, šefovima). Dakle neko drugi odlučuje šta smijemo i ne smijemo reći. 

Da li su naša djela vođena osjećanjem da je to što radimo ljudski i željom da poboljšavamo život sebi, a time i ljudima oko nas? Kad ste podigli smeće sa ulice i bacili ga u kantu ili uradili bilo što drugo što inače očekujete će uraditi neko drugi?

Odvojili smo se od sopstvene odgovornosti jer smo se podjelili po činovima, statusima, titulama, hijerarhijama i čime sve ne. Vrijednost i sloboda čovjeka se određuju titulom, količinom novca i dobara koje on ima, i koji mu osiguravaju status i mjesto u hijerarhiji. A da li je to zaista tako?

Freud and freedom

Odgovornost leži u svakom svakodnevnom činu, u svakom momentu življenja. Ali zbunjeni smo, veoma smo zbunjeni jer isto tako se osjećamo prevareno i to čini da odbijamo da vidimo svoju odgovornost u svemu što se dešava oko nas. Da, sigurno se pitate zašto biti odgovoran prema državi ili sistemu koji mi ništa ne daje za uzvrat, koji me iskorištava? Ali šta nam je onda činiti? I dalje prihvatati stanje stvari ili učiniti nešto. Da učiniti nešto, barem malo, ali svaki mali čin ima efekta. 

Ljudski je i naljutiti se i biti tužan, nezadovoljan pa čak i neodgovoran. Nije mi namjera da govorim o idealima i o tome da ljudi treba da postanu neke svete duše koje su nepogrešive, niti da se upuštam u diskusiju šta je pravilno a šta ne. To prepuštam svakom da otkrije za sebe. U prirodi nam je da griješimo, ali isto tako nam je u prirodi i da se na tim greškama učimo i da se razvijamo kao svjesna bića i da svoje znanje sa svjesnom pažnjom prenosimo novim generacijama.

Otkrivanje sopstvenog udjela u svemu što nam se dešava obično sa sobom nosi težinu krivice i kajanja, jer tada shvatamo koliko smo negativnosti poslali u svijet. Umjetnost je izdići se i svoja iskustva gledati kao putovanje. Događaji su stanice na kojima smo se na momenat zadržali ne bi li nešto naučili i nastavili dalje. Svaka nova stanica je novo iskustvo. Ako mu svjesno i odgovorno idemo u susret to putovanje će biti puno opušteniije i zabavnije. 

Moj je utisak, kada govorim sa ljudima, da otkrivanje sopstvene odgovornosti mijenja sve, stavove, mišljenje i odnos prema životu uopšte. Od očaja ovaj put vodi do oslobođenja, a i do stanja kada se možemo smijati sebi i svim glupostima koje smo u životu uradili ne bi li bili prihvaćeni i voljeni. Sjetite se koliko ste puta nešto rekli i uradili samo zato što ste mislili da se to očekuje od vas, a ne zato što ste zaista mislili da tako treba. Zamislite na momenat da živite u svijetu, gdje je sve što radite dio nekog filma koji drugi ljudi mogu da pogledaju, da nauče nešto od vas. Kako bi vaš život izgledao sa tim znanjem? Kako bi se ponašali?

A šta djeca i mladi uče od nas? Da li ih učimo o tome da je saradnja to što čini život lakšim, da li ih učimo o ljubavi, o ljepoti dijeljenja,  o slobodi, o poštovanju života uopšte, o ljudskoj kreativnosti i o tome da se uvijek pitaju jer mi još toliko toga ne znamo, a u kući i u školama glumimo da znamo o čemu pričamo i bombardujemo djecu činjenicama koje će se vjerovatno promijeniti dok završe školu.  Zar ne bi bilo korisnije da ih od malena učimo da se pitaju, da nemaju predrasuda, da budu otvorenog uma, da koriste svoju kreativnost, i da ispituju znanje koje stavljamo pred njih, da budu stvaraoci a ne ponavaljači?

Jer u čemu je zaista poenta svega? Ja samo znam za ovaj život i svaki dan ja sa oduševljenjem i fascinacijom gledam kako sve oko mene funkcioniše, kako u društvu tako i u prirodi. Prosto nevjerovatno.

Da li vjerujete u božiju kaznu? Da li vas to stimuliše da činite dobra djela? Ako ne – šta je onda to što nas motiviše da sarađujemo i da zajedno stvaramo svijet u kome svi žele da žive i da rade na tome da taj svijet bude bolji i ugodniji za sve?

Taj odgovor mislim da treba da pronađe svako sam za sebe. Ja samo želim da podijelim svoja razmišljanja.


 

Budi promjena kuju želiš da vidiš u svijetu.

Gandi


Gandi, kao i mnogi drugi mislioci, nas uče da moramo početi od sebe. Niko nas neće spasiti sem nas samih.

Vjerovatno se neće desiti neka katastrofa, niti svjetska kriza koja će na čudesan način promijeniti sve i popraviti sve krive drine. I to su sve propagadne poruke koje donose nadanje i ponovo nas vraćaju u krug razmišljanja da promjene i spas dolaze izvana, da samo trebamo da čekamo i da će se nešto radikalno promijeniti.


 

Ko čeka, taj se i načeka!


Ako se na momenat vratimo na slobodu izražavanja, jedino što još mogu reći je da nam je niko ne može oduzeti sem nas samih, a oduzimamo je sebi zatvarajući oči pred činjenicom da ta apsolutna sloboda sa sobom nosi težinu lične odgovornosti prema posljedicama življenja te slobode. Dozvoljavamo da nas se svakodnevno bombarduje raznim strahovima počevši od klime, terorizma, finansijske krize. Da li ulazimo u to i da li se pitamo da li su informacije koje slušamo svaki dan zaista tačne ili su samo dio igre da nas zadrže u stanju okova na koje smo već tako dobro navikli pa smo ih prestali osjećati.

Živjeti apsolutno slobodno zahtjeva otvorenost uma, ispitivanje datih informacija kao i oslobađanje od svih okova, tj. strahova sa kojima smo odrasli i sa kojima smo uslovljeni da oko sebe vidimo probleme i neprijatelje umijesto mogućnosti i srodne duše.

Radimo na tome da 2015 godina također bude zapamćena po tome što će „obični“ ljudi pronaći svoju moć i svoj slobodni duh, da će preuzeti odgovornost da se oslobode okova straha i pasivnosti nametanih stoljećima i da će uvidjeti realnost mogućnosti da stvari mogu da se promijene, ako se okrenemo ljubavi, kreativnosti i povjerenju da zajedno i saradnjom možemo postići mnogo više. 

Mir i ljubav

Nataša

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *