Kako živjeti svjesno u eri potrošačkog mentaliteta?

Kako živjeti svjesno u eri potrošačkog mentaliteta?

Od vremena početaka industrijalizacije pa do danas je broj ljudske populacije, iskorištavanje prirodnih resursa i odlaganje smeća u eksponencijalnom rastu.

U svijetu sve više ima siromašnih. Smiješno mali procenat svjetske elite drži u svojim rukama svjetsku ekonomiju.  Smisao života je trošiti i imati što više materijalnih dobara i para. Izgleda da je moto zapadnog svijeta postao: ”nikada ne možeš imati previše”.

Živjeti u izobilju nije ništa loše, sve dok postoji balans između potrošnje I raspodjele prirodnih dobara.

Svi smo se rodili i živimo na ovoj planet i imamo ista prava. Nemojte zaboraviti da niko nije vlasnik planete, svi smo tu na određeno vrijeme. Planeta nam daje sve što nam treba, a šta joj mi vraćamo? Gomile smeća i to tolikom brzinom da se planeta, tokom jednog ljudskog vijeka, ne može sa time nositi.

Mnogi naučnici, sociolozi, ekonomi i biolozi smatraju da način na koji se zapadno društvo širi ne može još dugo da traje. Prosto smo izašli iz prirodne ravnoteže i sada je vrlo teško vratiti se nazad, zakočiti. Za to je potrebna dobra i snažna ljudska volja, koja dolazi sa razvojem svijesti.

Kao što je na nivou pojedinca teško ostaviti suvišne poroke kao što su cigare, slatkiši, i čime već ublažavamo prazninu u momentima besmisla, tako je i za cjelokupno društvo izazov početi djelati na jedan markantno drugačiji način.

Kada političari govore o rastu i progresu društva o čemu oni ustvari pričaju i kako mjere progres, tk. napredak?

BND (bruto nacionalni dohodak) je mjera blagostanja neke zemlje, tj. sve što je proizvedeno u nekoj ekonomiji u periodu od godinu dana. Šta BND ne mjeri je činjenica da bi se određena proizvodnja ostvarila dešava se remećenje i iskorištavanje prirodnih resursa.

Možemo reći da što je veći BND određene zemlje tim je veće i njeno iskorištavanje i uništavanje prirodnih resursa na području same zemlje, a često i drugih dijelova svijeta.

Kako onda možemo govoriti o rastu i održivosti sistema uravnoteženog sa okolinom? Šta to znači održivost sistema?

Ujedinjene nacije su definisale održivost (sustainability) 1987:

“Sustainability is the ability of the current generation to meet its needs, without compromising the ability of future generations to meet their needs.”

Održivost je sposobnost sadašnjih generacija da zadovolje svoje potreba, a da pri tome ne kompromituju mogućnost budućih generacija da takođe zadovolje svoje potrebe.

Meni se baš ne čini da je to slučaj u današnjem sistemu. Vrlo je deprimirajuće samo pomisliti kakav prirodni svijet mi ostavljamo budućim generacijama.

75% postojećih šuma je posječeno na planeti.

30 % obradivog zemljišta je u posljednjih 40 godina pretvoreno u pustinju.

U našim okeanima je lokalizovano više od 200 ”mrtvih zona”.

Pretjerano industrijsko ribarenje uništava prirodni biološki balans u morima i okeanima. Tehnologija koja se danas koristi nije puno čišća od sagorijevanja uglja i nafte.

Da li bi se bez razmišljanja usudili piti nepročišćenu vodu neke rijeke ili pojesti neoprano voće? Već moja generecija, rođena 70-tih godina, je uslovljena da to ne radi, barem ne u gradskom okruženju. Na selu je bila već druga priča. Poenta je da postajemo svjesni šta smo uradili prirodi i što je više zagađujemo, tim je veća potreba da njome manipulišemo da bi mogli da opstanemo na planeti.

Iako smo usavršili mnoge tehnologije i razvili medicinu, broj bolesti nije u padu već u porastu. Sve je više slučajeva raka. Naše vode i vazduh sadrže toksine kojih nismo ni svjesni. Dio smo jednog velikog ekonomskog i biološkog eksperimenta i samo budućnost može pokazati  njegove stvarne posljedice.

Da li je to pravi put i da li nam je sve to uopšte potrebno?

Političari i mediji govore o ekonomskom rastu, i da je rast dobar za društvo u svakom pogledu. Mnogi učeni ljudi se mješaju u debatu upozoravajući da je konstantan ekonomski rast prosto nemoguć na planeti sa ograničenim resursima.

Primjer apsurdnosti neprestanog ekonomskog rasta i ograničenosti prirodnih resursa na zemlji je nafta, koja i jeste u temelju omogućila ekonomski napredak zapada. Mnogi stručnjaci vec odavno upozoravaju da se rezerve nafte u zemljinoj utrobi približavaju kraju.

I šta se radi povodom toga? Da li društvo ulaže u usavršavanje održivih načina dobivanja čiste energije? Šta radimo mi kao individue, a šta rade zajednice u kojima živimo?

Živjeti u izobilju nije pogrešno  niti nemoguće ako se resursi ravnomjerno podijele i ako se njihova potrošnja održava u balansu sa prirodom, tj. neophodno je dati prirodi mogućnost da se regeneriše, što u trenutnom potrošačkom svijetu nije slučaj.

Ekonomi su razvili mjerilo potrošnje koje zovu ”ekološki otisak stopala”. Prema njihovim proračunima mi danas koristimo mnogo više nego što planeta zemlja može da regeneriše.

Već 70-tih godina smo na globalnom nivou potrošili više nego što zemlja realno može da ponudi. To možemo porediti sa bankovnim kreditom. Mi kolektivno živimo od ekološkog kredita i zadužujemo buduće generacije ekološkim kreditom.

Kada bi svi živjeli kao amerikanci trebalo bi nam 5 planeta da zadovoljimo potrebe svih ljudi.

Posljedice industrijskog razvoja, pogotovo ispuštanja CO2 u atmosferu već možemo vidjeti u klimatskim promjenama. Vremenske nepogode su sve ekstremnije: poplave, oluje i drastične promjene temperatura su postale svakodnevica.

Drugi izazov zemaljske populacije je katastrofalan porast socijalne i ekonomske nejednakosti. Sve više ima siromašnih, dok manjina uživa pogodnosti koje u bajkama pripisujemo carevima i faraonima. Da, svjetska elita živi u finansijskoj bajci, dok milioni bukvalno gladuju.

Sjetite se da planeta nema vlasnika i zapitajte se zašto su prirodna dobra tako neravnomjerno raspodijeljena?

Možemo ove odnose bolje razumjeti ako zamislimo da planeta zemlja ima populaciju od 100 stanovnika.

Ovako bi resursi među njima bili podjeljeni:

–          2 stanovnika posjeduju 50% sveukupnog bogatstva.

–          50 stanovnika dijele samo 1% sveukupnog bogatstva

–          15 stanovnika gladuje i opasno su neuhranjeni.

–          16 nema pristup pitkoj vodi.

–          39 nema osnovne higijenske uslove.

–          15 stanovnika je nepismeno.

Ako imaš hrane u frižideru, odjeće u ormaru, krevet i krov nad glavom, možeš se svrstati u sretne ljude, jer imaš bolje uslove života od 83% stanovnika ove planete.

Ljudi koji žive u zapadnom industrijalizovanom svijetu imaju neopisivo više materijalnih dobara i mogućnosti nego što su imali njihovi preci prije samo par stotina godina. Da li nas je to učinilo sretnima?

Svi su izgledi da nije. Čini se da smo u suštini izgubljeni i da taj osjećaj besmisla i praznine u srcu popunjavamo kupovanjem stvari, hrane, raznih vrsta zabave i time skrećemo fokus na nešto drugo.

Najprodavaniji lijekovi u svijetu su lijekovi protiv depresije.

Konstantno smo u potrazi za zabavom i nečim novim, nadajući se da ćemo ponovo osjetiti sreću koju smo vjerovatno kao djeca osjetili prvi put na najiskreniji način. To što smo kao djeca osjetili je u stvari bila ljubav. Mi danas stvaramo odnose sa stvarima, i kada nam dojade mijenjamo ih, ali one nam ne mogu uzvratiti ljubav.

Sve više ljudi postaje svjesno da ovaj način života uništava prirodu, a i ljudskost. Postajemo robovi materijalne trke za zadovoljstvom i živimo u strahu da ćemo nešto propustiti, da nećemo dovoljno okusiti, da nećemo dovoljno vidjeti, da nećemo dovoljno čuti. Svaki aspekt života postaje crtica u kalendaru postignutog. I onda planiramo šta sve trebamo učiniti da bi život mogli smatrati ispunjenim. U toj trci se gube mnogi fantastični momenti koji nam promiču, a da ih ni ne primjetimo jer smo bolesno fokusirani na ličnu budućnost i ostvarivanje materijalnog.

Budućnost planete nije dio tih planova, jer da jeste, puno bi više bili okrenuti sadašnjosti i momentu. Osjećamo posljedice indoktrinacije idejama individualizma i idejama evolucije da je život borba u kojoj najjači pobjeđuje. Više nego ikad se zapadno stanovništvo osjeća usamljeno i izgubljeno.

Kako smo došli do ovakvog stanja svijeta i šta nam je činiti?

Thomas Berry, istoričar i kozmolog, se bavio ovim pitanjima odnosa ljudi i društva sa okolinom. On smatra da je to, što je najprisutnije u razvoju zapadnog društva jeste sve intenzivnije odvajanje ljudskih zajednica od same prirode. On govori da smo sva prava dali sebi, a prirodu potpuno obespravili.

Većina ljudi na zapadu vjerovatno misli da se ponašamo vrlo racionalno. Mi živimo sve većim tempom, iako kad bi bolje razmislili vidjeli bi da mnoge stvari koje posjedujemo ne bi bile moguće kad bi se resursi koristili u skladu sa mogućnošću prirode da se regeneriše. Pomislite samo da li bi mogli da imate sve to što već imate ako bi morali da to napravite svojim rukama. Pa čak ni sa pomoću čitave familije to ne bi bilo moguće.

Naš način potrošnje je moguć samo zato što otimamo resurce ostalih 80% stanovništva zemlje, i ne samo prirodne resurse nego i koristimo njihovu jeftinu radnu snagu.

Ali tako je to, takav je svijet i šta se tu može, misli većina. U suštini mi se pomjeramu u pravcu samouništenja, opčarani illuzijom društvenog, sociajalnog i tehnološkog napretka.

Da li znate da većini životinjskih vrsta na zemlji prijeti istrebljenje? Kada neka vrsta jednom nestane neće se više vratiti, džaba vam zoo vrtovi i genetska tehnologija. Mi ne uništavamo samo životinje već i njihovu a i svoju životnu sredinu.

Thomas Berry karakteriše naše industrijsko doba kao vrstu tehnološkog transa, u kojem nas naše bolesno definisano shvatanje progresa vodi do magičnog, tehnološkog raja negdje u budućnosti, u budućnosti u kojoj kontrolišemo zemlju i sve na njoj, bez ograničenja. Da, kada stvari tako gledamo zaista bi se moglo reći da mi, koji živimo u modernom svijetu, živimo u nekoj vrsti transa. Južno američki narodi ovo stanje zovu „moderni san“.

Taj san možemo i okarakterisati kao naš trenutačni pogled na svijet. Ovaj pogled na svijet se bazira na određenim vjerovanjima i pretpostavkama, kojih nismo ni svjesni. Kao kad dugo nosimo naočare pa zaboravimo da ih imamo na nosu. Ljudske aktivnosti odgovaraju njihovom pogledu na svijet. Naše ponašanje često proizvede ishode koje niti smo predvidjeli niti namjeravali. Bitno je identifikovati te nepreispitane podsvjesne pretpostavke koje su izazvale takvo ponašanje i njegove neželjene posljedice.

Stanje svijeta i sve krize današnjice  su u suštini rezultat nepreispitanih pretpostavki. Na primjer, mi radimo mnoge stvari, a da ni ne pomislimo na dugoročne posljedice.

Koje su to nepreispitane pretpostavke na kojima baziramo svoje odluke?

Jedna je pretpostavka da slobodno i u nedogled možemo koristiti resurse planete zemlje. Gledamo šumu kao resurs ne mareći za životinje i drugi biljni svjet od kojeg se šuma sastoji. Uništavajući šumu uništavamo i čitav ekosistem. Zamislite sva ta divna bića koja žive na ovoj planeti i koja su rezultat 8 milijardi godina evolucije. Mi ih uništavamo takvom brzinom. Nama ne treba kometa, niti bilo kakva kataklizma. Mi sami uništavamo planetu polako ali sigurno.

Druga pretpostavka je da je takmičarski duh nekako zakon prirode. Tj. da najjači preživljava. Da li taj zakon zaista važi u prirodi?

Kada posmatramo kako druge vrste žive u prirodi primjetiti ćemo da ono što je opšte prisutno jeste princip kooperacije ili saradnje. Da li smo mi kao ljudska bića više okrenuti kooperaciji i suosjećanju sa drugima?

Mnogi duhovni učitelji tvrde da je u ljudskoj prirodi da budemo kooperativni i da ne možemo opstati, a da ne sarađujemo jedni sa drugima i sa prirodom. Mi jednostavno nismo sami, mi nismo odvojene individue. Često mi u stvari brkamo ideju individualizma sa ličnom odgovornošću. Svijest o ličnoj odgovornosti bitno mijenja način našeg ophođenja prema drugima i prema svijetu u kome živimo.  Kada nešto uradim sebi, uradila sam to i drugima. Kada nešto uradim drugima uradila sam to i sebi.

Treća neprovjerena pretpostavka je da kada nešto platimo, pretpostavljamo da cijena proizvoda realno predstavlja troškove materijala i proizvodnje datog proizvoda. Često mislimo da bi cijena mogla biti i manja. Da li smo u pravu?

Anni Lenard, u svom kratkom filmu „The Story Of Stuf“ (Priča o stvarima), ispituje odnos cijene i vrijednosti samog proizvoda. Ona ukazuje na to, da je cijena često nerelana u odnosu na resurse koji su potrošeni da bi neki proizvod došao do vas. Ovaj nesklad je veći pogotovo onda kada je nešto napravljeno hiljadama kilometara daleko od samog potrošača.

Četvrta neprovjerena pretpostavka je da kada bacamo smeće pretpostavjamo da će se neko pobrinuti o tome i tu prestaje naša odgovornost.

Svakog dana se u Velikoj Britaniji baci 41.000 mobilnih telefona.

Svakog dana se u SAD baci 27 miliona papirnih vreća a 600 miliona plastičnih flaša.

Prosto nepojmljivo, zar ne? Mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo i potpuno je prihvatljivo reći da živimo u transu jer zaista ne radimo mnoge stvari za svoje dobro i za dobro svojih nasljednika.

Jedna od najprisutnijih pretpostavki u današnjem modernom društvu je da SMO ODVOJENI jedni od drugih. Ova potpuno netačna pretpostavka formira našu svakodnevnu percepciju svijeta i nas samih. Što god uradimo drugima u društvu uradili smo i sebi i što god uradimo sebi uradili smo i drugima. Mi smo dio svijeta i svijet je dio nas.

Mnoge duhovne filozofije smatraju ovo viđenje odvojenosti illuzijom.

Ova pretpostavka je u suštini posljedica naučnog viđenja svijeta. Nauka zapadnog svjeta je počela od pretpostavke da naš svijet funkcioniše kao velika mašina, poput sata koji se sastoji od raznih dijelova. Nauka istražuje taj sat odvajajući njegove dijelove i istražujući ih tako izolovane od cjeline. Nauka je mnogo doprinjela tehnološkom razvoju zapadnog društva, ali je vremenom postala dogma, kao što je to nekad bilo crkveno shvatanje svijeta.

Urođenički narodi se ne brinu o progresu već o preživljavanju njihovih zajednica u ravnoteži sa prirodom.

Sada imamo priliku da ujedinimo genijalnost tehnološkog uma i duhovnog uma tj. srca. Trebamo samo priznati da smo napravili grešku, a ne da smo u suštini mi pogrešni.

U svijetu je sve više organizacija i ljudi koji se bave ovim pitanjima i rade na novim rješenjima da se sačuva ekologija, barem ono što je ostalo.

Sve je jasnije da naučni i tehnološki napredak, na način na koji se do sada odvijao, vodi ka degradaciji života na planeti. Sada kada to zanamo i kada znamo da svi mi, sa svojim svakodnevnim postupcima učestvujemo u tom bezumnom uništavanju, šta ćemo uraditi?

Šta možemo uraditi sami?

Ako ste željni učiniti nešto za buduće generacije, razmišljanje: „pa šta mali ja mogu tu da promjenim?“ je netačno, jer svakim svojim činom već nešto mijenjate. Djelite ove informacije sa svojim prijateljima, sa svojom familijom. Što više bude ljudi koji će početi svjesno trošiti, kupujući lokalno i organsko, jesti manje mesa, trošiti manje goriva, bacati manje smeća, to će se više širiti znanje da zemlju treba da štitimo a ne da je iskorištavamo.

Zemlja je naše gnijezdo, ona nam je dala sve što imamo. Vaša moć je u svakom vašem djelu, u svakoj vašoj odluci.

Da li će vas voditi, srce, razum ili požuda? Izbor je vaš, ali kad jednom postanete zaista svjesni posljedica vaših izbora, tada ćete početi raditi stvari drugačije. I to neće biti lako, jer ćete možda naići na nerazumijevanje okoline. Ali nećete biti prvi. Ljudska istorija je puna priča o osobama koje su uradile ono što im je govorilo srce i savijest usprkos nerazumijevanju. Danas im se divimo.

Mogu vam samo reći da niste sami i da je sve više ljudi koji vide drugu stranu priče i ozbiljne posljedice potrošačkog načina življenja. Ne trebate postati svetac, daleko od toga. Svaki mali čin je bitan, jer dobro kao i loše ima efekat da se širi poput krugova u vodi i dodiruje sve oko sebe.

Bogatsvo srca za sve.

Nataša

Članak se bazira na dokumentarcu ”Awakening The Dreamer, Changing The Dream “ koji se može pogledati na Vimeo.

 

Tagged with:

About author

Related Articles

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *